Wesley K. Clark, americki general, bivši nacelnik Združenog
stožera NATO-a u Europi o Slobodanu Miloševicu, Wall Street Journal,
14.3.2006.

Mali Hitler

Smrt Slobodana Miloševica u Hagu je tragedija za medunarodnu
zajednicu. Ali najveca tragedija to ce biti za Srbe.Najvjerojatnije
ce to biti još jedan korak u seriji povijesnih srpskih padova,
muceništva i izolacije, koje je izazvao sam Miloševic da bi dobio i
zadržao moc. Znao sam ga kao nacionalistickog vodu i ratnog
suparnika u ratnim danima.

Proveo sam puno sati sa jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom
Miloševicem zajedno sa ostalim Amerikancima 1995.na misiji Balkanskih
mirovnih razgovora Richarda Holbrooke-a. Kao tadašnji NATO-v visoki
saveznicki zapovjednik, svadao sam se sa Miloševicem oko ratnih
zlocina i provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma 1997.,donosio mu
NATO-va upozorenja i prijetnje 1998, molio ga za suradnju, i onda, kad
je sve drugo propalo, vodio sam NATO-vu vojnu akciju koja ga je
prisilila da završi etnicko cišcenje i makne svoju vojsku i
policiju s Kosova. Ponovo sam ga sreo 2003, kad sam svjedocio za
tužitelja na njegovom sudenju za ratne zlocine u Hagu.

Dok njegova smrt u Hagu završava njegovo beskonacno sudenje, ništa
drugo nije riješeno. Njegova smrt ujedinjuje mnoga neriješena pitanja
koja još uvijek cekaju medunarodnu zajednicu, Europu i samu Srbiju.

U svoje 64 godine Miloševic je bio vojni službenik, komunist,
birokrat i bankar, a prije svega jugoslavenski Srbin koji je iskoristio
svoje vještine i jaku nacionalnu retoriku da dode do navišeg ureda u
Jugoslaviji samo da bi otudio i napao svoje jugoslavenske gradane. U
4 napada koje je konflikta koje je izgubio, Miloševic je koristio rat
kao sredstvo za pokoravanja i razjedinjavanja vlastite zemlje.istjerao
je milione ljudi iz njihovih domova i prouzrocio nekoliko stotina
tisuca smrti. Bio je racionalan, ponekad lukav, cesto genijalan
takticki pregovarac, ali budala za strategiju, ciji zlocini
ukljucuju ubojstva i genocid, i koji je koštao covjecanstvo i same
Srbe.

Kao mladic, Miloševic je bio komunist i izvrstan student koji je
imao najviše ocjene u školi. Njegova majka bila je uciteljica koja
je ohrabrivala njegovo ucenje, ali ga je držala daleko od sporta.
Zaljubio se u Miru Markovic, Titovu osobnu ljubimicu, koja je izgubila
majku tijekom 2 svjetskog rata pod još neobjašnjenim okolnostima.
Njena majka partizanku su uhvatili Nacisti, ispitivali je, mucili i na
kraju je navodno ubili. Vše je vjerojatno da je bila puštena i
ubijena od strane samih partizana. Miloševicevi roditelji i ujak su
pocinili samoubojstvo. Ali iako je ocito imao tamnu stranu, nikada
Miloševica nisam smatrao kao osobu sklonu samoubojstvu - previše
je bio odan sam sebi i svojoj ideji.

Tokom naših višesatnih pregovora u ljeto i jesen 1995, vecerali smo
s njim, pricali o povijesti i geopolitici , te o svemu drugom, od
njegovog mladenackog iskustva u Americi do brige za porodicu. Obzirom
na njegovu cangrizavost te njegovo zapovjednicko ponašanje, mnogi su
se tijekom Daytonskog mira šalili da je pravi kum. Ali smo svi ubrzo
poceli razmišljati o njemu kao o malom Hitleru , nezakonitom
diktatoru sposobnom za zlocine, ubojstva i etnicko cišcenje. Svaki
dogovor s njim morao je biti moralno odvagan : za legitimizaciju
Miloševica kao i za njegovu vrijednost u završavanju krvavog sukoba.

Tijekom Daytonskoih pregovora pokazale su se sve Miloševiceve
,,vrline" : njegova tvrdoglavost, lukavost i burni nastupi, njegov
veliki san o Srbiji kao jednoj od sedam vrata Europe, njegova neodanost
Srbima i ocite laži o svemu, od Srebrenice do stava prema ostalim
nacijama. Puno je pušio i pio, iako se žalio na krvni tlak i
zdravlje. U Parizu, na ceremoniji potpisivanja Daytonskog sporazuma,
bio je u centru pozornice, družio se sa svjetskim vodama kao Bill
Clinton. Ali nije ispunio mnoga dana obecanja, pogotovo ona koja se
ticu optuženih ratnih zlocinaca kao što je bivši bosansko-srpski
predsjednik Radovan Karadžic. Do kasnog ljeta 1997, otpor Srba prema
NATO-vim mirovnim snagama se povecao i mi smo opet pozvali
Miloševica da nam pomogne. Ali je tvrdoglavo odbio. I dalje je imao
san o velikoj Srbiji i mislio da se može mjeriti s NATO-m. U proljece
1998 zapoceo je još jedno etnicko cišcenje na Balkanu, ovaj put
usmjerivši svoje snage i policiju na Albansku porodicu na Kosovu,
ubivši njih 60, ukljucujuci žene i djecu. Vecinu te godine NATO se
borio da pronade uravnotežen nacin istovremeno pregovarajuci o sve
jacim prijetnjama da dode do novog rata na Balkanu. Ali Miloševic
je gglupo vjerovao da se može oduprijeti NATO-u i provoditi etnicko
cišcenje nekažnjeno.

Bila je to još jedna loša Miloševiceva kalkulacija. NATO je
slijedio svoje prijetnje, cekao da prode 78 dana, postupno ih
intenzivirajuci. Spregnut ruskom diplomatskom pomoci i svojim
optužbama za ratne zlocine, Miloševic je bio prisilje povuci svoje
snage s Koova. Bio je to još jedan udar na njegov san o velikoj
srbiji. Kada je iduce godine ponovo pokušao dobiti izbore, njegovi
protivnici u Beogradu bili su spremni- tražeci iskrene glasove i
njegovu ostavku. Uskoro je bio izrucen Hagu.

Predvidljivo je uzrok njegove smrti bio upitan od strane srpskih
seljaka koji krive U.N. Miloševic ce sigurno biti glorificiran od
strane radikalnih nacionalista koje je on odgojio.
Najvece povijesno sudenje za ratne zlocine nikada nece biti
zakljuceno.

Miloševicevim žrtvama i njihovim obiteljima uskracena je ravda. I
sami Srbi ce imati još jedan bijeg od strašne istine o zlocinima
tijekom njegove vladavine. Njegova smrt dolazi u loše vrijeme.
Optuženi ratni zlocinci kao što su ratko Mladic i Radovan
Karadžic i dalje su u bijegu i najvjerovatnije žive pod službenom
zaštitom. Buduci status Kosova je neriješen i i srpsko sudjelovanje
u riješavanju istog bilo bi od pomoci. Iduci izazov biti ce
referendum za nezaviznost u Crnoj gori. Cak i Srbija traži pomoc na
zapadu, njezino buduce svrstavanje i dalje je neriješeno dok se Srbi
bore da vide kako su prevareni.

I za vrijeme Miloševiceve vladavine , mnogi Srbi željelei su se
prikljuciti EU i raditi s NATO-m. Njezina ekonomska modernizacija
ojacala bi njezine susjede, ukljucujuci clanice NATO-a;Bugarsku,
Rumunjsku i Madarsku. Njezino sudjelovanje kao moderne države pomoglo
bi promovirati politicko mirenje na cijelom Balkanu. Ali sve to znaci
odustajanje od hipernacionalizma koje je Miloševic obožavao, a za
mnoge Srbe to je mitologija u koju su poceli vjerovati kako bi
odvojili od stvarnost od nestašice, korupcije i siromaštva.
Miloševiceva smrt ce najvjerovatnije zakopati istinu ispod još
jednog sloja optužbi i prtuoptužbi. Njegovo sudenje je bilo
dugotrajna drama u Srbiji. Utjecaj bolno predstavljenih dokaza bio je
umanjen Miloševicevim statusom zvijezde i njegovim elokventnim i
cesto irelevantnim dokazima.

Sada nece biti osude i Srpski slabi vode biti ce suoceni sa još
jednom zaprekom u ponovnoj edukaciji i orijentaciji svojih ljudi.
Njegova je smrt tragedija kao što je bio i njegov život. I živ i
mrtav, Miloševic je uskratio milijunima ljudi pravdu, nadu i bolju
buducnost.