Potresna ispovijest Drage Galica iz Bugojna:
Drago Galic Ocaj je u Bugojnu ubio sve oceve
Autor Ana Drmac

BUGOJNO - Drago Galic jedini je od oceva 20 odvedenih bugojanskih Hrvata koji još traga za istinom o svome sinu. Ostali više nisu medu živima. Umrli su bez saznanja o sudbini svojih nasilno odvedenih sinova iz bugojanskih logora i mogucnosti da ih dostojno pokopaju. Iako je nedavno navršio 75 godina, Drago Galic još nije izgubio nadu da ce pronaci tijelo svoga sina i dostojno ga pokopati.
Njegov sin Zoro Galic 15. studenoga 1993. godine odveden je iz logora Stadion i otad mu se izgubio svaki trag. Zarobljen je 20. srpnja 1993. i tada je imao 38 godina. - Gotovo 13 godina tražim svoga sina. Nema te institucije kojoj se nisam obracao. Razgovarao sam i s haaškim istražiteljima, bio u Haagu i molio ih za pomoc, a sina mi je kao zarobljenika registrirao i Medunarodni Crveni križ. Sve to ništa nije pomoglo - kaže Drago Galic koji, iako umoran od višegodišnje potrage, ne gubi nadu da ce dostojno pokopati svoga nestalog sina, za kojega je pripremio i grobnicu.

- Svi smo mi umorni od potrage. Majkama koje su još žive teže je nego meni. No, ovaj put necu odustati. Na Bleiburgu sam izgubio brata kojega nikad nisam pronašao niti pokopao, necu dopustiti da se ista sudbina ponovi i mome sinu, ispricao nam je Drago Galic. Unatoc svemu, kaže, u stanju je oprostiti tragediju koja se dogodila njegovoj obitelji ako mu se konacno kaže istina o njegovom sinu. - Tko god mi kaže gdje su kosti moga sina, najveci mi je prijatelj. Ništa mi više nije važno, samo da ga za života pokopam, kazao nam je Drago Galic, jedini o oceva odvedenih iz Bugojanske skupine koji je još živ.

Inace, za nasilno odvodenje i nestanak 21 bugojanskog Hrvata iz bošnjackih logora još nitko nije procesuiran niti kažnjen (u nedavnoj presudi Haaškog suda casnicima Armije BiH Enveru Hadžihasanovicu i Amiru Kuburi na teret se stavlja jedino ubojstvo Mladena Havraneka koji je odveden iz logora Stadion). Samo jedan od odvedenih pronaden je i pokopan a za sudbinom njih 20 još se traga.

Saznanje da vecina njihovih roditelja više nije medu živima, dodatni je razlog ogorcenosti na odgovorne domace i medunarodne institucije koje roditeljima za života nisu omogucile ni da dostojno pokopaju svoje sinove. Logor Stadion, iz kojega je u studenome 1993. godine odveden Zoro Galic, jedan je od desetak logora koji su tijekom rata postojali u Bugojnu i jedan je od tri najzloglasnija; 294 zatocenika pod tribinama Stadiona u Bugojnu provela su punih osam mjeseci.

Fizicki su i psihicki zlostavljani, prisilno im je vadena krv, a vodeni su i na kopanja rovova. Preživjeli su i razmijenjeni su 19. ožujka 1994. godine, a na svaku godišnjicu oslobadanja domacim i medunarodnim institucijama šalju pisma u kojima ih podsjecaju na nestanak 20 Hrvata iz tzv. Bugojanske skupine, potrebu njihova pronalaska i kažnjavanje odgovornih.