Paol Sfeci

Procitao sam u Jutarnjem lamentacije Aleksandra Dragaša i Ilka Culica o turbo- folku. Naravno da se slažem da je to atomski otpad koji bi trebalo potpadati pod zakone o ekologiji i zaštiti okoliša, ali mislim da su i Dragaš i Culic potpuno krivo detektirali uzroke i krivce proboja te glazbe u Hrvatsku. Naime, po meni je za sadašnju situaciju više kriva iskljucivost tipova poput Dragaša i Culica i njihovo agresivno nametanje samo jedne (vlastite) estetike nego Škoro, Thompson, Huljic i Urlicicka zajedno.

Prije nego me odmah pošaljete u p.m. probajte procitati do kraja.

Dakle, glazba je proizvod ljudskog uma prvenstveno zamišljen da zabavi ljude. Mozarta je u svoje vrijeme placao kralj da ga zabavlja, Bach je u stvari bio šlager, narodna glazba je služila da ljudi pjevaju i plešu kolo oko vatre, swing je bio plesna glazba, rock je poceo kao nešto uz što se može drmati i cagati. Svaka od tih vrsta glazbe se razvijala u raznim smjerovima a neki od tih smjerova se polako pretvarao u (manje ili više) uglednu umjetnost i s plesnih podija selila u koncertne dvorane.

I tu dolazimo do problema.

Ako izuzmemo par posto ljudi u Hrvatskoj koja uživa slušajuci klasiku, jazz, šansonu, rap, hip hop, house, trance, acid i sve one stotine podvrsta kojima normalan covjek više ne može (a i ne želi) zapamtiti imena, što cemo s onih 4 milijuna Hrvata u zemlji i još toliko u dijaspori kojima je ta glazba totalni gnjavež, kojima je glazba samo zabava i nešto sasvim usputno i ne tako važno u životu.

Valjda bi sve te milijune ljudi ciji se ukus ne poklapa s onim Dragaša i Culica trebalo ukrcat na jedan veliki brod i potopit na sred Jadrana.

Kad zbrojimo koliko u Hrvatskoj ima nepismenih, polupismenih, neobrazovanih.....

pa onda onih kojima glazba služi kao povremena kulisa za svadbe i sprovode, izlaske subotom, pjevanje i plesanje uz cugu, ili kulisa uz kuhanje rucka, onih koji glazbu nikad nisu pozorno slušali vec je samo registriraju kao ugodu (ili neugodu)- ostaje možda 5% (možda sam tu i preoptimistican) publike koja uopce želi ili može pratiti ono što rade Urban ili TBF ili Arsen ili Tamara Obrovac, a kamoli ono što još i na stranom jeziku proizvode gomile i gomile bandova o kojima ni ja nikad ništa nisam cuo a Dragaš iz tjedna u tjedan njima puni dvije stranice jednog po svim kriterijima (osim glazbenih) objektivno poprilicno žutog lista.

Budimo realni, za najmanje 99% gradana Hrvatske (a i za hrvatsku glazbu) jedina uporabna vrijednost onog cime Dragaš puni taj dragocjeni medijski prostor potencijalna je mogucnost korištenja kao toalet papira u nedostatku nekog 3-ply ili 4-ply.

(Sasvim usput, Nino, koji je tvoj interes kao kapitalistu da godinama placaš ljude koji pišu o necemu što skoro nikog ne zanima)?

A što je decki s ostatkom tržišta, minornih 95%.

Što je s onim dijelom pucanstva cije potrebe za glazbom npr. u Americi zadovoljava country (molim pucanstvo da ako zna engleski malo posluša te tekstove, vecina je kao skinuta s ploce Džo Maracica- Makija).

Ako apsolutno ili gotovo ništa od naše zabavne, pop i narodne glazbe ne valja, a po Dragašu i Culicu kao „opinion makerima“ to je realnost, i ako svi hrvatski mediji kompletnu tu scenu tretiraju kao (politicki manje ili više opasno) „smece“, onda je logicno da je nekakav PINK TV jednostavno popunio rupu (jer svaka se rupa na kraju napuni).

OK, za potrebe teme i lakšeg (spo)razumijevanja i ja cu ovom prigodom koristiti izraz „smece“, ako negdje zaboravim navodnike oni se podrazumijevaju.

Postavlja se, dakle, kljucno pitanje: ako znamo da 95% publike voli ili želi slušati smece je li pametno to uvoziti ili je bolje da ga proizvodimo sami? Kozmopoliti ce vjerovatno zakljuciti da je smece smece i da svejedno da li je vlastite ili tude proizvodnje, iako sam sasvim siguran (da se s globalne vratimo na mikro razinu) da bi u slucaju krajnje nužde puno radije kopali po smecu iz vlastitog kucanstva nego po susjedovom. Ali to je stvar gadljivosti, ajmo se vratit zdravorazumskoj ekonomskoj logici koja je suština kapitalistickog sustava.

Dakle, nedvojbeno u zemlji postoji potencijalno ogromno tržište za „smece“, imamo i znatne resurse za njegovu proizvodnju i pritom se ne radi o nikakvoj posebno sofisticiranoj ili jako skupoj tehnologiji. Stvar je elementarne logike da kad prodajemo proizvod baziran na vlastitoj sirovinskoj bazi, ili pojednostavljeno kad se umjesto uvoznog prodaje hrvatsko smece u hrvatskom (pa i stranom) ducanu onda novac ide u hrvatske lisnice, hrvatska zvijezda zaraduje na koncertima i „gažama“ u zemlji i dijaspori i regiji, ide neka lovica i pratecem bandu, vlasniku razglasa, rasvjete, hrvatskom diskografu, plati se porez u Hrvatskoj, pa onda svi oni troše u hrvatskim ducanima za kruh i mlijeko, pa onda hrvatski proizvodac kruha i mlijeka dobije placu, i trgovac u ducanu dobije placu pa može kupiti svojoj obitelji kruh i mlijeko (a djeci možda i CD Leta 3 ili Hladnog piva), možda kupi i novine pa onda i Culici i Dragaši dobiju placu i mogu kupiti kruh i mlijeko.....to se zove reprodukcijski lanac (gotovo pa i perpetuum mobile). Ekonomisti bi to nazvali i multiplikativnim efektom.

U neka vremena kada je „smece“ imalo podršku medija pa se i prodavalo diskografi su tražili po podrumima hoce li naci nekog mladog talenta da mu objave plocu, riskirali su jer su imali love pa je onda deset novih izvodaca prošlo na tržištu a deset propalo, od onih deset što je prošlo regeneriralo se i smece ali i ono što i osjetljivi želuci Dragaša i Culica mogu svariti. Placalo se snimanje, spot, pristojna distribucija, marketing....Radili su klubovi, jedan vikend gažu dobije smece, pa drugi, pa treci, ali onda peti vikend eto i malo kulture, bilo je dobro pa može gazda malo i pušit. I sve se to dogadalo zahvaljujuci ekstraprofitu nastalom upravo prodajom „smeca“.

OK, sad kad smo nadasve uspješno sve zatukli, više smece niti proizvodimo niti prodajemo, a kako potražnja postoji (ponavljam, 95% tržišta) normalno da se uvozi iz inozemstva, i to upravo iz bivše Juge jer povijest se uvijek ponavlja kad se ne nauci (iliti Historia est magistra vitae, obratite pažnju i vidjet cete da je upravo nevjerovatno kako poslovice daju odgovore na gotovo sva pitanja).

U bivšoj Jugi srpski su mediji (pretežno od smeca) stvarali zvijezde, a onda su briljantni i educirani hrvatski fenomenolozi popularne kulture poput Dragaša i Culica (samo su se zvali Glavan i Vrdoljak) pisali traktate i s filozofskog stajališta pronicali u bitak.

U osamdesetima je ugledni hrvatski list START koji je okupljao cvijet hrvatske inteligencije na celu s urednicima Kuljišem i Pavicem (opet se povijest ponavlja) nekoliko tjedana kroz pero barda hrvatskog novinarstva Darka Hudelista s puno simpatije i razumijevanja pojašnjavao hrvatskoj kulturnoj javnosti fenomen pjevacice kodnog imena Mica Trofrtaljka. U isto vrijeme Valjak u Hrvatskoj nije mogao dobiti naslovnu stranicu iako je punio dvorane i prodavao ploce, ja sam bio u bandu skoro cijele osamdesete i koliko se sjecam nismo imali nijednu (u stvari možda jednu u STUDIJU kad je naš manager, danas pokojni Škrga, valjda nekom porucio da ce mu prebit noge). Jednostavno nije bilo mjesta od fenomena poput Brena i ostalih Lakih i teških pingvina....... Bregovic je uvijek radio presicu nakon novog izdanja Dugmeta u Beogradu, nikad u Zagrebu, jer u Beogradu mediji oduvijek postoje da bi stvarali (od smeca) zvijezde a u Zagrebu da bi ih uništavali na braniku sofisticiranosti i srednjeuropskog kulturološkog naslijeda.

Ako su problem Huljici i Urlicicke, kao što to tvrde Dragaš i Culic, što danas kad se Huljic bavi sapunicama, Urlicicke odavno nema, Thompson i Škoro su rezultat vlastite karizme i nacionalnog naboja a ne rezultat sustavnog rada glazbene industrije (uostalom gotovo da ih nema u medijima osim u negativnom kontekstu) je li situacija bolja od one od prije nekoliko godina?

Jesu li, Aleksandre i Ilko, odlaskom Huljica u sapunice oni koji su slušali Magazin odmah otišli u ducan kupiti novi hit Leta 3 „Kurcem u celo“? Ako se sutra dekretom ukine Škoro hoce li nevideno porasti potražnja za CD-ima s Mozartovom glazbom ili koncertima Zagrebackih solista?

A i izjednacavanje Škore i turbo folka, zar nije donedavno bio hrvatski Blaševic i što se u meduvremenu dogodilo? Je li vas možda smeta nacionalni naboj sa zadnje ploce, i je li zabranjeno biti nacionalno nabijen (što cemo onda s Springsteenom)? Cak i ovakvi glazbeni fašisti bi trebali imati toliko ljudskog poštenja da priznaju razliku izmedu obicnog „smeca“ i atomskog otpada.

A gdje je uostalom ta linija prihvatljive estetike koju brane Dragaši i Culici, gdje je (što kaže jedan moj prijatelj) nula na toplomjeru?

Culic godinama hracka po Gibonniju kao da je njegov ogroman uspjeh nešto najgore što se uopce moglo dogoditi hrvatskoj glazbi. Ne samo da proglašava neukim idiotima one desetke tisuca ljudi koji kupuju Gibonnijeve ploce, vec i 1000 glasaca PORIN-a koji mu u ime struke dodjeluju nagrade.

(U nastavku hipotetski ali sasvim moguci visokoumni dijalog Dragaš- Culic):

„Joj jebote, pa i taj PORIN, ima tu strašnih greški, se secaš ono 1848. nisu trebali Gustafi bit debitanti, a i 1864. je Urban trebal bit nominiran za rock album a ne za alternativni album..... A i glasacko tijelo, pa to niš nevalja, si videl, jebote, LET 3 158 nominacija, TBF 235, Edo Maajka 497, Hladno pivo 654, ali jednu je dobil i Škoro, doduše ni dobil PORIN-a ali vec i nominacija je totalna kontaminacija...pa to je, jebote potpuno zgubilo dignitet............“.

Sve sami povijesno važni razlozi da se o PORIN-u napiše sve najgore prije, a onda niš dobro poslije. Oni koji sviraju „smece“ ne vole PORIN jer ga ne dobiju, oni koji su „urbani“ ne vole PORIN jer je on zgubil dignitet (kao da stvaranje i rušenje digniteta nema veze upravo s vašim poslom, Dragaš i Culic).

Onda Dragaš napiše u osvrtu koncerta Hladnog piva u Domu športova da su tim koncertom Parni valjak i Prljavo kazalište definitivno otpravljeni u ropotarnicu povijesti! Dva najveca banda koje smo ikad imali, trideset godina karijere i investiranja u „brand“, dobre, solidne i odlicne pjesme koje zna i pjeva nekoliko generacija ljudi, puno prodanih ploca, puno prodanih ulaznica, vrhunska produkcija, razglas, rasvjeta, odlicni muzicari, gomila obitelji koje od njih žive......sve to šalje Aleksandar u ropotarnicu povijesti. Siguran sam da decki iz Piva ne bi neko slicno sranje napisali, znaju oni koliko kilometara u guzici treba da se postane velik, a koliko da se postane legendarno velik.

Ej, Dragaš, gdje je ta nula na toplomjeru? Tijelo da bi živjelo mora imati i mozak i jetru i bubreg i crijeva i bar pokoji ud, a kad režeš odmah ispod glave gdje režete ti i Culic onda krepa sve i niti mozak više ne radi. To zna svaka budala.

I ta logika da moraš nekog poniziti da bi se nekog drugog uzvisilo, koja je korist od takvog pristupa. Eto, Valjak je sad u ropotarnici povijesti pa je li nam scena zbog toga bolja, je li netko popunio tu prazninu (i financijsku i produkcijsku).

Decki, GIBONNI, VALJAK I KAZALIŠTE SU U OVOJ ZEMLJI TEŠKA I VISOKA KULTURA, na njih se umjesto onih 5% zakaci možda još 10 ili 15% publike koja se polako navikava na drukciji zvuk, pa ce postepeno jednog dana možda moci slušat i Pivo, mic po mic, ne revolucija nego evolucija jer se iz prvog osnovne ne ide u treci, a iz treceg na zadnju godinu faksa.

Hrvatska je zemlja seljaka na brdovitom Balkanu, treba seljaka samo educirati pa ce seljak nakon oranja sici s traktora, skinut blatne cipele, najesti se graha i kupusa a onda se uz vrhunski hi-fi lijepo opustit uz novi CD Nick Cave-a.

To je plemenita životna misija raznih Dragaša i Culica.

Ej, jebote, koji uzalud potraceni životi.