Cetvrta obljetnica smrti Ljubice Štefan

LJUBICA ŠTEFAN
ŽIVOT ZA ISTINU

Bilo je prohladno nedjeljno jutro kad sam se našao, šecuci se, na
Jelacicevom placu. Pažnju mi je privuklo mnoštvo koje se skupilo
oko malog kamp stolica. Približivši se doznao sam da se prikupljaju
potpisi gradana za ostanak imena: TRG HRVATSKIH VELIKANA. Znajuci za
nastojanja raznih ne nevladinih udruga, nego nehrvatskih udruga, dao
sam svoj potpis. Jako sam se iznenadio kad sam doznao da je jedna od
dvije gospode, koje su sakupljale potpise, Ljubica Štefan. Cuo sam
kako na upit o uspješnosti akcije odgovara: «Naj neuspiješnija je
ona akcija koje nikad nije pokrenuta». Cekao sam priliku obratiti joj
se. Nije bilo clanka s njenim potpisom koji nisam procitao. Vrijeme
je rucku i ljudi se polako razilaze. Uvjeti za kontakt su bili
ispunjeni. Prišavši upitao sam gospodu Štefan dali ima nešto
protiv da ju snimim s video kamerom i postavim nekoliko pitanja. Rado
se odazvala i iscrpno odgovorila na sva moja pitanja. Od svih mojih
amaterskih snimaka ti su mi najdraži.

Nekoliko mjeseci kasnije imao sam priliku još bolje upoznati tu
tajanstvenu gospodu. Naime, ukljucio sam se u sakupljanje 400 000
potpisa u korist branitelja (onih 400 000 potpisa koje je vladajuca
oligarhija, prešucujuci ih, gurnula pod tepih). Pozitivna energija i
borba za istinu, koja je kod gospode Štefan bila kredo cijelog njenog
životnog puta, a proporcionalna negativnoj energiji vladajucih
struktura, nije joj dala da sjedi prekriženih ruku. Ukljucila se i u
ovu akciju. Dežurajuci na štandu, uz cesto prekidani razgovor,
poznanstvo je polako prelazilo u prijateljstvo.

Živi internet

Kažu da treba informatizirati Hrvatsku kako bi bila moderna država.
No gospoda Štefan je bila kao živi Internet ili Web stranice. Kažem
bila, jer je nažalost prije cetiri godine, 17. ožujka 2002, nakon
kratke i teške bolesti zauvijek zatvorila svoje životne stranice. Ono
s cim bi potkrijepio moju tvrdnju o mogucnostima te gospode i što
je u meni stvorilo takav dojam je jedan telefonski razgovor. Gospoda
Štefan me je nazvala odmah poslije Dnevnika i komentirala jedan posjet
iz Izraela našoj zemlji osobe koja je prije živjela na bivšim
prostorima. Rekla je: «Znadete li što je taj covjek izjavio za
Svet, veljace 1990 Novi Sad…? ŠTO GOD SRBI RADILI MI SMO NA
NJIHOVOJ STRANI. Nisam mogao doci sebi od kud joj podatak i to takvom
brzinom. Ni najvještiji hakeri ne bi sa najbržim procesorima mogli
doci do takvih podataka. Ne nije imala Internet. Barem ga ja nikad
nisam vidio u 10 kvadrata sobice doma umirovljenika. Godine povijesnih
dogadaja iz 18 st. pa do danas bez zadrške je koristila u razgovoru.
Nije bila povjesnicar ali je istraživala povijesnu gradu strpljivo,
temeljito i požrtvovno.

Napisala je nekoliko vrlo vrijednih knjiga te tematike. Evo samo nekih:
«SRBI I ALBANCI», «SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA I FAŠIZAM», «STEPINAC
I ŽIDOVI», «MITOVI I ZATAJENA POVIJEST», «ISTINOM I CINJENICAMA
ZA HRVATSKU». Pisala je i kolumne, javljala se u pismima citatelja,
u «Hrvatskom Slovu», «Fokusu», Slovenskom «Delu», «Vecernjem
listu» Jovicevoj «S.D.» pa do Ivankovicevog «Vjesnika». Poslije
3. sijecnja 2000. ostala su samo dva tjednika H.S. i Fokus, u kojim je
mogla objavljivati tekstove!? U «Delu» je objavljivala tekstove pod
imenom Ljubica Bojovic da bi zaštitila svoj život, a uredništvo joj
je još iz predostrožnosti stavljalo samo inicijale Lj. B.

U obranu ugroženih naroda

Prvu knjigu «Srbi i Albanci», koja se sastoji od 3 sveska, je
napisala 1989 dok je živjela u Beogradu gdje su se održavali mitinzi
na kojim se tražilo oružje kako bi se zaštitio «ugroženi Srpski
narod» na Kosovu. Revolt koji je u njoj izazvalo znanje o Kosovu,
stradanju Albanaca, tko je ugrožen a tko ugrožava, ponukao ju je da
pocne istraživati i pisati. U sabranim djelima Dimitrija Tucovica je
našla obilje podataka. Tucovic je opisivao što je vidio i doživio
na Kosovu, kao aktivni clan srpske soldateske. Tu je opisao kako je
srpska vojska strijeljala žene i djecu i da je bilo slucajeva
spaljivanja živih žena i djece. Zgrožena grozotama o kojima je on
pisao uvidjela je da je njeno znanje o Kosovu u stvari oskudno, ali i
to da kod drugih postoji virtualno znanje, drugim rijecima neznanje,
proizvedeno srpskom medijskom propagandom. To je bio razlog da još
intenzivnije pocne istraživati tu povijesnu gradu. Nije željela
navoditi Albanske izvore, jer bi sve napisano proglasili kao laž i
time poništili ili relativizirali istinu. To je bio razlog zašto se
iskljucivo ogranicila na srpske izvore, a što su joj neki Albanci
zamjerili. Poslije mjesec i pol istraživanja, zaokruženu cjelinu
ponudila je dopisniku «Danas»-a u Beogradu koji je materijale odnio u
Zagreb. U Zagrebu su bili zgranuti cinjenicama, ali su joj odbili
objaviti (Tko li je bio ono glavni urednik?. Tko li je ono širio tezu
da nije bilo njih nikad ne bi bili omoguceni demokratski izbori pa
onda ni samostalna Hrvatska). Materijal je preuzeo Mladinin novinar Ivo
Štandeker. To je onaj novinar kojem su, ranjenom u BiH, Srbi
sprijecili dolazak medicinske pomoci (isto kao i našem Goranu
Ledereru). Odbila je novcanu naknadu s obrazloženjem da joj je
važnije da istina pocne prodirati u javnost.

Nastavila je dalje istraživati po beogradskim knjižnicama i arhivima,
ne mogavši se konzultirati niskim, jer je bila u okruženju onih koji
su urlali ulicama: «Smrt Albancima». Jedna knjiga ili fusnota vodila
ju je do druge i tako redom do materijala za prvu knjigu «Srbi i
Albanci» od 1878. do 1914. godine. Bila je zadovoljna da je na jednom
mjestu sakupila ono što je bilo razbacano po nepoznatim i zabacenim
knjigama. Smatrala je da ce, laicki i amaterski pronadeni materijal
poslužiti nekom kao baza za dalje istraživanje.

Kako su se nastavila grozna ubojstva albanske mladosti širom Kosova i
oni kanibalski mitinzi po Beogradu, a procitavši u «Delu» apel
slovenackog saveza pisaca u kojem pozivaju intelektualce u zemlji da
izvrše svoju moralnu i eticku dužnost i stanu u obranu ugroženog
Albanskog naroda, onog dana kad je Miloševic najavio uhicenje
Vlasija, sjela je na vlak za Ljubljanu. Ujutro je vec bila u «Savezu
slovenskih spisateljev» u razgovoru s g. Venom Tauferom objasnila da
je to njen prilog apelu intelektualcima. G. Taufer, procitavši
materijal, rekao joj je da ce pozvati Janeza Janšu. Janez Janša,
koji je tada bio još u zatvoru, ali s pravom izlaska, se odmah odazvao
pozivu te je pocela njihova suradnja. Bio je to materijal za prvi
svezak.

Nedugo poslije, 20 travnja 1989. vidjela je u «Delu» veliki oglas da
izlazi knjiga «Srbija i Albanci» u tri dijela. Pomislila je da ce II
i III dio napisati netko od Albanaca, no iz Dela su joj porucili da
ce onaj doneseni materijal podijeliti u dva dijela i da odmah spremi
treci dio o novoj, Titovoj, Jugoslaviji. Preplašila se pitajuci samu
sebe što ce sad? Treci dio je bio najavljen vec za lipanj 1989.
Nije joj ništa preostalo nego u takvom okruženju ubrzano tragati za
srpskim izvorima. To traženje joj je bilo najmukotrpnije jer su tisak
i knjige bile pomno cenzurirane. U tome joj je, kako je voljela reci,
pomogao dobri duh i materijal je na vrijeme dostavljen u Ljubljanu.

Globus koji je distribuirao prva dva dijela, taj treci je odbio
distribuirati, tako da se nije pojavio ni u jednoj knjižari; ni
Hrvatske, ni BiH, ni Srbije. Netko je morao dati takvu direktivu (tko
li je to mogao?). Prodavali su ju akviziteri od kojih je jedan na
Kosovu poginuo pod vrlo cudnim okolnostima.

Koliko je bila minuciozna, premda laik, govori podatak da je tragajuci
za jednim clankom Koste Novalica napisan 1931 u tadašnjem casopisu
«Balkanska federacija» otišla cak u Moskvu. Tamo je tri tjedna
obilazila biblioteke i gotovo zadnji dan naišla, u Institutu za
naucnu dokumentaciju, traženi tekst. Tekst je bio na Francuskom, pa
ga je cijelog prepisala.

Objavljivanje knjige postigao je cilj. Dokaz tome je reakcija srpske
strane sa njihovih najviših «naucnih» i politickih vrhova. Premda
nisu znali tko je autor napad je zapoceo Vladimir Dedier (Bože koje
li razlike izmedu dva brata) u pismu TANJUG, tvrdeci da je to
falsifikat, a nastavili akademici izjavljujuci, u posebnoj TV emisiji,
da takvu antisrpsku knjigu u povijesti nije nitko napisao i da izgleda
kao da ju je pisao Gebels.

Cijelo vrijeme im živjela je na dohvat ruke. Vrlo lako su mogli doci
do nje jer je istražujuci po arhivima morala predati na upis svoje
generalije. Materijale je fotokopirala 200-tinjak metara od razularenih
mitingaša. Riskirala je radi istine, radi ugroženih života na
Kosovu. Nažalost neki su prisvojili njene materijale, koje im je
davala u najboljoj namjeri, napisali knjigu, tako da je ispalo da su
oni u Beogradu izlagali svoj život u opasnost. Da je dobila zaradu od
prodanih knjiga sigurno bi i danas bila aktivna. Ovako život u domu za
stare i nemocne ju je prije vremena odnesao na drugu obalu. Cesto mi
je znala reci «Ne bi mi bilo tako teško da imam svojih 20 m? i
racunalo». Nama njezinim prijateljima nije jasno kako to da, kad se
vec tužba za autorska prava razvukla u nedogled, nije mogla država
dodijeliti tih jadnih 20 m?. Nije li to književnica, povjesnicarka,
Pravednica, zaslužila?

Pravednica medu narodima

Ne, nije joj to bilo prvi put da dovodi svoj život u opasnost. U II
svjetskom ratu spašavala je Židove prebacujuci ih iz Karlovca u
Crikvenicu. Zbog toga je proglašena, zajedno sa stricem Lujom, u
Izraelu «Pravednica medu narodima». Ona je prva koja je inzistirala
da joj se upiše Hrvatska nacionalnost, a ne Jugoslavenska. Možda je
to razlog zašto ni jedan predstavnik Hrvatskih Židova nije bio
prisutan na zadnjem ispracaju 21. ožujka 2002. Dobiti priznanje
«PRAVEDNIK MEÐU NARODIMA» nije odlikovanje koje se može dati po
svojoj volji i simpatiji (Mesic), nije ni Diploma jer se ne može
dobiti telefonskim razgovorom iz Kumrovca. nego dokument za koji se
mora ispuniti niz vrlo zahtjevnih uvjeta i provjera. Možda su upravu
Akademik Josip Pecaric i prof. Vladimir Mrkoci kad pišu u «HS» i
«Fokusu» o Goldsteinima kao jugofilima tj. Kroatofobima. U našim
razgovorima cesto je izražavala tugu i zabrinutost zbog napada i
podmetanja od strane Hrvatskih Židova, kako njoj tako i Hrvatskoj
državi. Citajuci njene arhivske materijale, koje sam naslijedio,
vidio sam da je dobivala vrlo topla pisma uglednih Židova širom
svijeta. Židova istinskih intelektualaca koji se ne daju uvuci u
koloplet srpskih lobija. Židova koji nisu odgojeni ateisticki
štoviše antiteisticki.

Zadnja aktivnost

Zadnja aktivnost, gospode Ljubice Štefan, je bila je dokazati da je
Bl. Alojzije Stepinac isto zaslužio biti proglašen Pravednikom, ako
ne i prije od Schindlera. Pisma koja je upucivala na niz adresa nisu
bila bez afirmativnih odgovora. Za sada bezuspješno, jer su struje
protiv istine o Blaženom Stepincu, zahvaljujuci jakom srpskom lobiju
u samom Izraelu, još jake. To priznanje Bl. Alojza Stepinca
Pravednikom bi nam opet pomoglo da se skine stigma sa Hrvatskog naroda
kao genocidnog, a što su nam nametnula «braca» Srbi vrlo
primitivnim ali ucinkovitim nacinom. Naime umnažajuci žrtve
Jasenovca sa brojem 40, proglašavajuci Crkvu u Hrvata
klerofašistickom, osudom Bl. Stepinca za suradnju s Nijemcima,
prikazali su kao da je naš narod genetski predodreden kao genocidni
narod. Ljubica Štefan u svojoj knjizi « Srpska pravoslavna crkva i
fašizam» ili «Mozaik izdaje» dokazuje da je srpska pravoslavna
crkva suradivala s Nijemcima, da su logori u Srbiji, Banjica i
Sajmište bili prvi logori u Europi koji su do kraja riješili
Židovsko pitanje. Nadalje dokazuje da su u Jasenovcu pribrojene i
žrtve Titovog Jasenovca (od 1945 – 1948). Tako skupa s grupom drugih
autora (Josip Pecaric- Jasenovacki mit, Mladen Ivezic- Jasenovac i
brojke i dr.) knjiga slicnog sadržaja, ruši mit o Jasenovcu , a i
Hrvatima kao genocidnog naroda.

CETIRI GODINE OD SMRTI LJUBICE ŠTEFAN
Tko je bila Ljubica Štefan? Cak i kad upitam nekog uvjetno receno
desnog, ne zna odgovor. Zbog cega je to tako? Zato što nam je pomocu
raznih medijskih tehnika nametnut zaborav za sve što je važno za naš
Hrvatski identitet. Oluja se i izvana i iz unutra pokušava proglasiti
zlocinackim udruživanjem. Kontinuirano od 2000-ite se provodi
detudmanizacija, pa nije ni cudo što samo malobrojnima nešto znaci
ime Ljubice Štefan.

Ljubica Štefan je bila heroina. Za istinu za covjeka za narod
izlagala je svoj život nekoliko puta opasnosti.

Prvu knjigu «SRBI I ALBANCI», koja se sastoji od 3 sveska, je
napisala 1989 dok je živjela u Beogradu gdje su se održavali mitinzi
na kojim se tražilo oružje kako bi se zaštitio «ugroženi Srpski
narod» na Kosovu. Revolt koji je u njoj izazvalo znanje o Kosovu,
stradanju Albanaca, tko je ugrožen a tko ugrožava, ponukao ju je da
pocne istraživati i pisati. U sabranim djelima Dimitrija Tucovica je
našla obilje podataka. Tucovic je opisivao što je vidio i doživio
na Kosovu, kao aktivni clan srpske soldateske. Tu je opisao kako je
srpska vojska strijeljala žene i djecu i da je bilo slucajeva
spaljivanja živih žena i djece. Zgrožena grozotama o kojima je on
pisao uvidjela je da je njeno znanje o Kosovu u stvari oskudno, ali i
to da kod drugih postoji virtualno znanje, drugim rijecima neznanje,
proizvedeno srpskom medijskom propagandom. To je bio razlog da još
intenzivnije pocne istraživati tu povijesnu gradu. Nije željela
navoditi Albanske izvore, jer bi sve napisano proglasili kao laž i
time poništili ili relativizirali istinu. To je bio razlog zašto se
iskljucivo ogranicila na srpske izvore, a što su joj neki Albanci
zamjerili.

Nastavila je dalje istraživati po beogradskim knjižnicama i arhivima,
ne mogavši se konzultirati niskim, jer je bila u okruženju onih koji
su urlali ulicama: «Smrt Albancima». Jedna knjiga ili fusnota vodila
ju je do druge i tako redom do materijala za prvu knjigu «Srbi i
Albanci» od 1878. do 1914. godine. Bila je zadovoljna da je na jednom
mjestu sakupila ono što je bilo razbacano po nepoznatim i zabacenim
knjigama. Smatrala je da ce, laicki i amaterski pronadeni materijal
poslužiti nekom kao baza za dalje istraživanje.

Proglašena je i «Pravednikom medu narodima» kojom prilikom je
inzistirala da se uz njeno i ime njenog ujaka Luje napiše narodnost
Hrvat, a ne kao do tad kad je uz svako ime pisalo Jugoslaven.

Zadnja aktivnost, gospode Ljubice Štefan, je bila je dokazati da je
Bl. Alojzije Stepinac isto zaslužio biti proglašen Pravednikom, ako
ne i prije od Schindlera. Pisma koja je upucivala na niz adresa nisu
bila bez afirmativnih odgovora. Za sada bezuspješno, jer su struje
protiv istine o Blaženom Stepincu, zahvaljujuci jakom srpskom lobiju
u samom Izraelu, još jake.

Djela koja je ostavila iza sebe su: «SRBI I ALBANCI», «SRPSKA
PRAVOSLAVNA CRKVA I FAŠIZAM», «OD BAJKE DO HOLIKAUSTA» «STEPINAC I
ŽIDOVI», «MITOVI I ZATAJENA POVIJEST», «ISTINOM I CINJENICAMA ZA
HRVATSKU».

Oskar Šarunic