Milan Ribicic: Tko je Domagoj Margetic?

Kako je vidljivo, Domagoj, taj "enfant terrible" hrvatskoga
novinarstva, taj pobjednik nad Carlom del Ponte i haaškim sudom, nije
se umirio, vec i nadalje živi svoju krilaticu "ne vjerujem u istinu
po zadatku....."

Kako izcitati Domagojevo pisanje? Je li nakon pobjede nad Carlom
groznom, ponesen izkustvom, dobio krila pa je uvijeren u svoju
neranjivost? Je li Domagoj, možda, samo konfliktan tip koji svugdje i
svagda traži samo razlog za oportunizam i na taj nacin hrani svoj
ego? Ili se, možda, samo pravi važnim u svojoj malenosti?

Prije podrobnije analize, moram napomenuti kako sam uz Domagoja proveo
posljednjih godinu dana njegovoga rovovskoga rata sa Carlom od mosta,
pokušavši mu biti oslonac i svjetovati ga kada nije znao dalje,
pružiti mu podržku kada mu je to najviše trebalo i kada su mnogi,
zbog osobne sigurnosti i oportunizma tražili izgovore za prekid odnosa
s njime. Malo nas je ostalo uza nj do kraja, i ponosit sam na te ljude
i na Domagoja, koji se nimalo nije promijenio nakon oslobadanja od
obtužnice.

Za svako od gornjih pitanja može se pronaci, objektivnih i
subjektivnih potvrda i opovrgavanja. Stoga cu pokušati biti, koliko
god je to moguce, nepristran, objektivan.

Od kada znadem za Domagoja, a to je sa pocetaka Domovinskoga rata,
kada je bio prijedsjednik mladeži HDZ-a, iz njega je zracila silna
energija i osijecao se nagon za boljitkom Lijepe Naše. Sve se to
može vidijeti iz njegovih nastupa, pocam sa obrazlaganjem njegova
prijedloga Zakona o mladeži. Mnogima se taj prijedlog nije dopao, a
bilo je i vrlo neugodnih komentara na dalekovidnici i po ostalim
medijima. To Domagoja nije sputalo, zasmetalo zasigurno jest, nu,
njegova bezgranicna vjera u dobro i u ovaj Narod, vodili su ga dalje.

Zahuktavanjem ratnih operacija, Domagoj nestaje sa javne scene i odlazi
na bojište, premda još uvijek malodoban. O tome se dijelu njegova
života znade vrlo malo i nemam prava iznositi pojedinosti. To je cast
koju moram prepustiti njemu, osobno, možda je i iznese jednom.

Nakon povratka sa bojišta povremeno se cuje ponešto o njemu, nu,
ništa posebno naglašeno, sve dok ne dolazi u Hrvatsko slovo u kojem
uskoro postaje i glavnim urednikom. Politicka se situacija izmijenila,
stubokom, pojavljuju se na sceni mnogi nezadovoljnici, najpoznatiji od
njih su Marko Perkovic Thompson i Škoro, koji pokušavaju obdržati
domoljubivi naboj u naroda. A Domagoj, on se uhvatio novoga oružja,
oružja sa kojime se snalazi jednako dobro kao i sa puškom, pera.
Piše osvrte, kritike, sve je žešci, britkiji, nu, nikada bliži
istini. Ta ga je bliskost stajala radnoga mijesta, jer nije htijeo
prignuti glavu po diktatu. Ostao je ponosit i u porazu, kako ga je i
naucio njegov novinarski uzor Dubravko Horvatic.

Ostatak je, manje više, poznat. Izišao je kao pobijednik iz sraza sa
haaškim sudom i Carlom ne bu mene niko...... Nu, nije završio sa
radom. Još uvijek se bori perom za istinu, za pravo na istinu, za
pravo na informaciju, bori se za pravo Naroda na znanje, a protivu
korupcije, laži, poltronstva i zavijera. Bori se istinom, koja mnogima
smeta više no nova (stara) cetnicka himna, bori se za bolju,
pravedniju, istinom osuncanu Lijepu našu, a protivu svemu i svima
koji joj ne služe na cast a svojim su službama morali ili još
uvijek moraju služiti ovome Narodu. Kažu amerikanci: to serve and
protect, kao da su prepisali rijeci Oca Domovine: tko se kruhom naroda
hrani imade narodu racuna davati!

U prkos svemu što se s njime dogadalo, svim težkocama i
nesigurnosti, još je smogao snage objaviti i knjigu pjesama, cineci
tako ono što Hrvat u najtežim izkušenjima uvijek cini, okrece se
lijepom, obraca se Bogu i zbori ljubavlju.

Vratimo se pitanima sa pocetka teksta. Što je i tko je Domagoj
Margetic? Jedno jest isvijestno: on jest zlocesti djecak, nu, ne
samo novinarstva hrvatskoga, vec i svekolike Hrvatske, on jest
bojovnik Istine, požrtvovan i spreman o istini pisati bez obzira na
osobnu pogibelj, bezpogovorno, samoprijegorno, do zadnjega daha,
ostajuci pri tom samozatajan, prepuštajuci rijec svome djelu.

Domagoj je primijer kako se živi domoljublje, Domagoj je dokaz kako
još nije kasno za boj, Domagoj je svijetlo u mraku ucmalosti hrvatske
zbilje i dokaz kako se upornost izplati, kako istina vrijedi više,
pokazatelj kako možemo vratiti vjeru u temeljne vrednota ovoga
napacenoga Naroda.

Cineci samo dijelic onoga što nam Domagoj pokazuje primijerom,
cinimo nepregledno mnogo za boljitak najljepše grude na ovome
svijetu, Lijepe Naše Hrvatske. A cineci tako pridružujemo se sve
vecem broju bojovnika koji istinom žele i mogu stvoriti raj na zemlji
koji su sanjali svi oni koji su za nj pali kroza vijekove borbe za
pravo na Domovinu.

Nadam se još mnogom pismenu Domagoja Margetica, pa makar to znacilo
ostvarenje rijeci Patera Vjeke Lasica koji je jednom zgodom rekao:
"Sanjam Hrvatsku malo pravedniju i makar mrvicu vecu...."

Milan Ribicic
Za DOM

http://www.hrvatska-hrvatom.com/forum/