Frano Prcela, O.P. (Chicago)

Intelektualci: izmedju života za ideju i života od ideje?!


I. DIO

Glas Koncila, broj 13 (1657), 26.3.2006.

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_teoloski.html?news_ID=6577

Intelektualci: izmedu života za ideju i života od ideje?!


S pojmom ili, bolje receno, s fenomenom intelektualca prvi put sam se sreo tek kao srednjoškolac. Nitko mi tada, doduše, nije objasnio ulogu ili cilj, a još manje se upustio u neku, ako ne definiciju, onda barem kakav-takav opis »intelektualnoga poslanja«. U to vrijeme jednostavno bi se reklo: »On ti je intelektualac!«, štoviše: »On je hrvatski intelektualac!« To je bio ne samo kompliment doticnoj osobi, nego i izricaj koji je oznacavao njegov program. Ako se o njima razgovaralo, onda je to uglavnom bio govor vezan uz konkretnu osobu, štoviše, sasvim konkretni cin ili djelo, angažman nekoga od, ne samo meni, radoznalu srednjoškolcu, »nedohvatljivih suvremenika«........

Bilo je to pocetkom osamdesetih, kad se o njima govorilo iza dobro zatvorenih vrata i zamracenih prozora. Sa strahopoštovanjem sam pohranjivao rijeci o tim ljudima i s mladalackim oduševljenjem divio se njihovoj hrabrosti zbog stradanja kojemu su bili izloženi poradi svoga »zabranjenog angažmana« - javnog protivljenja režimskomu diktatu! Ali i nadalje nisam uspijevao razabrati u cemu bi se u nekim njihovim pothvatima sastojao intelektualni posao. Slicne nastupe ili istupe mogao je imati i osrednje ili jedva obrazovani sugradanin domovine u crveno okovane, ili pak neki student, cak i dak - i takvih je slucajeva bilo!

Tako sam mislio sve dok nisam otišao na studij u inozemstvo u drugoj polovici osamdesetih godina i imao mogucnost procitati neke biografije tih ljudi koji su još bili po komunistickim tamnicama ili osudeni na iskljucivu privatnost svoje intelektualne svakodnevice, bez osnovnih sredstava za rad ili cak preživljavanje. Naknadno sam shvatio da su u to vrijeme u Hrvatskoj intelektualci bili ljudi koji su ne samo nešto javno rekli ili napisali, nego su pritom bili svjesni dalekosežnosti svojih istupa za opce (uglavnom nacionalno!) dobro te spremni na žrtvu kojoj su izlagali i sebe i cijelu svoju obitelj. Sažeto receno: u ime istine, zbog vecih, opcih ciljeva po cijenu evidentne žrtve, pa i stradanja javno kazati ili napisati (ne samo!) »zabranjeno«.

Što su intelektualci?

Od intelektualaca se s pravom smije ocekivati da javno pomognu nazvati poteškoce, fenomene i tzv. bezizlaznosti njihovim imenom i prezimenom - a to je zapravo vec pocetak rješavanja problema. Zasigurno postojece inflacije rijeci i ispraznosti govora, buke obecanja i uopce banaliziranje jezika, itekako prividno opravdavaju uzimanje vlastite nemoci za prvu suputnicu i reduciranje angažmana intelektualaca na slijeganje ramenima.

Namece se pitanje što je intelektualac danas. I prije toga upita trebalo bi zapravo razjasniti ocevidnu nejasnocu: Tko je to uopce intelektualac? Postoji li njegova definicija, opis njegova rada, okvir njegova poslanja?

Pojam kao takav koristi se u svakodnevnom govoru kao da postoji oduvijek, a zapravo je, ako se smije tako reci, javno nastao tek u 19. stoljecu. Bez namjere da se ovdje ponudi povijesni pregled uloge intelektualca, koji je kao takav zapravo uvijek postojao u europskome diskursu, valja reci da se u najširoj javnosti pojavio glede »afere Dreyfus«. Naime, pisci Émile Zola, Marcel Proust i drugi krajem 19. stoljeca javno dižu glas za oslobadanje nevino optuženoga satnika Alfreda Dreyfusa. Dakle, intervencija u aktualnome politickom diskursu Francuske mjesto je javnog etabliranja, zapravo rodenja angažiranoga, modernog intelektualca.

U svezi s angažmanom navedenih francuskih pisaca kao i nekih hrvatskih književnika, pjesnika i drugih u vrijeme, primjerice, Hrvatskoga proljeca, treba naglasiti da ih se ne sjecamo primarno kao intelektualaca nego kao pisaca koji su u danom trenutku javno iznijeli svoj stav, uvjerenje i slicno unatoc društvenim zaprekama. Zapravo, govor o intelektualcu nije nikada onaj iz perspektive povijesti, nego je intelektualac uvijek suvremenik. Oni sami sebe pak nikada ne nazivaju intelektualcima, nego taj epitet dobivaju od drugih. Štoviše, intelektualac ne postoji odvojeno kao pojedinac, nego kao kolektiv, grupa.

Neka opce prihvacena definicija intelektualca ne samo da ne postoji nego po naravi stvari cini se da nije uopce moguca. Stoga kao da je broj intelektualaca ujedno i konacni izbor razlicitih definicija intelektualca. Ipak se okvirno može ustvrditi da je rijec o ljudima koji su citav svoj život posvetili promišljanju opcih vrijednosti u najširem kontekstu svijeta. Može se tomu dodati tvrdnja kako i drugi ljudi to takoder cine, ali razlika je u tome što intelektualci to rade profesionalno i (u najboljem slucaju) uglavnom nisu »vezani« uz neku instituciju. Zapravo su intelektualci prvi globalisti, reklo bi se imajuci u vidu da je polje njihova promišljanja cjelokupnost svijeta i vrijednosti koje drže svijet na okupu. No, premda je njihova pozornica svijet, njihov sasvim konkretni angažman je redovito u okvirima partikularnoga odnosno lokalnoga.

Naime, uocava se nastojanje da intelektualci naglašenije imaju partikularno pred ocima u svojim javnim nastupima, docim globalni angažman prepuštaju tzv. »samaritanskim globtroterima«. Dok je prvima, po svemu sudeci, temeljni cilj opca, cjelovita istina, drugi se pak naglašenije zauzimaju za pravdu odnosno za ispravljanje nepravde. Zacijelo je upravo fokusiranje istupa i uopce angažmana na partikularne interese u novije vrijeme intelektualce podijelilo na desne i lijeve (to vrlo zorno pokazuje npr. polemika izmedu americkih i europskih intelektualaca neposredno prije rata u Iraku) - što ih po naravi njihova poslanja stavlja u kontradikciju.

Njihov intelektulani habitus ne definira u prvom redu talent ili izrazita sposobnost govora ili pisanja, interpretiranje stvarnosti ili pionirski istup kad su posrijedi supstancijalne društvene teme. Ne. To bi bili više strucnjaci odnosno medijski specijalci za sve vrste društvenih požara. Intelektualci pak posebni su upravo po autonomnosti svoga djelovanja i nadasve po dosljednoj odgovornosti za istinitost i prema istini. Oni ne iznose svoj stav kalkulirajuci pritom koliku si medijsku štetu osobno nanose zbog nekog tzv. presedana. Oni sami su na neki nacin (opce)društveni presedan!

Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljenicko promišljanje, javno prosvjetljivanje, strucnost za imaginarno ili status svojevrsnoga »sekularnog duhovnika« - sve to još ne cini intelektualca ili cjelovita intelektualca. Drugim rijecima, intelektualci su sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoc osobnoj koristi i na njezinu štetu. Stoga se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem - prvo obuhvaca izbor: ostati živjeti s osjecajem bespomocnosti i samim time marginalnosti, ili se prikljuciti establishmentu te na taj nacin postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi je procjep, cak i nacelnije naravi nego prvi, onaj izmedu odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoci, dakle, izmedu šutnje i govora.

Bez obzira na to za što se odluce, intelektualci su uvijek za jednu od strana izdajnici. Namece se pitanje: Jesu li intelektualci danas otišli u šutnju ili u »izdaju«? Izgleda da su se odlucili za - rezignaciju! Kako to?

Beznade intelektualaca

Prije svega, da bismo izbjegli bilo kakav nesporazum, neka bude tek receno da ovo nije nikakav pokušaj difamiranja vjere ili pak izvjesno dokazivanje »ateizma« intelektualaca. Dakle, nikakvo cudoredno izlaganje o stanju duše i duha, a još manje o moralnoj dijagnozi današnjeg intelektualca!

U svjetlu dvojbe o tome kamo smjestiti današnjega intelektualca, i pitanja je li otišao u egzil šutnje ili je pribjegao »izdaji«, postmoderni intelektualac se odlucio za trece, za beznade (ateizam). Doduše, ne baš zanemariv broj ih se odlucio za »izdaju« odlaskom iz samoce i ukljucivanjem u (stranacku) politiku. U tom kontekstu opravdano je razmišljanje koje se pita jesu li takvi uopce ikada i bili istinski intelektualci ili su samo cekali povoljnu priliku da (konacno) postanu politicki kreatori, da prijedu na stranu zacijelo svoga (uvjetno receno) najvecega protivnika. Dakle, prestali su šutjeti izdavši svoje poslanje. Ili su samo prestali šutjeti?! I obratno se, kao treca mogucnost, isto može interpretirati utoliko da se tvrdi kako su izdali svoje poslanje upravo kroz šutnju.

No, najveci broj intelektualaca ipak se odlucio za stav: »tu se ništa ne može!« Odnosno: »Ja tu ionako ništa ne mogu promijeniti!« Jedna takva recenica ili, što je još gore, jedan takav stav beznada (zacinjen cesto s izvjesnom mjerom cinizma) jest posvema defetisticka tvrdnja. To je nažalost najucestaliji stav naših dana - nipošto samo od strane intelektualaca. Naime, takvo držanje nijece bilo kakav smisao života, a samim time nijece i Boga. Mentalitet »ne može se ništa« onemogucuje povezanosti, prijateljstva i samu ljubav (te u njoj utemeljenu ljubav Božju). Ta navodna nemoc nije ništa drugo doli »svakodnevni prešutni ateizam«.

Upravo u tzv. bezizglednim situacijama ispit je utoliko teži kad nisi u trendu i kad se izlažeš profesionalnoj i osobnoj opasnosti zbog zauzimanja za opce dobro. Uzdasi nemoci i time aktivno hranjenje osjecaja beznada negacija je smisla života, dakle, više je od same lijenosti. Jer, u konacnici od intelektualaca (i bilo kojega drugog poziva ili poslanja) ne traži se da mijenjaju svijet jer su oni »supersposobni« ili za takvo nešto posebno prikladni. Od intelektualaca se pak s pravom smije ocekivati da javno pomognu nazvati poteškoce, fenomene i tzv. bezizlaznosti njihovim imenom i prezimenom - a to je zapravo vec pocetak rješavanja problema. Zasigurno postojece inflacije rijeci i ispraznosti govora, buke obecanja i uopce banaliziranje jezika, i te kako prividno opravdavaju uzimanje vlastite nemoci za prvu suputnicu i reduciranje angažmana intelektualaca na slijeganje ramenima.

No, to držanje skrštenih ruku u samih intelektualaca izaziva itekakve posljedice. Stvara se ne samo osjecaj nego i uvjerenje da je bilo kakav angažman suvišan, a sve to otvara put prema - konformizmu. Naposljetku, razorna moc vlastite sredine precesto stvara i od samih intelektualaca vrlo aktivne propovjednike skepticnosti.

Nastavlja se

Glas Koncila, broj 13 (1657), 26.3.2006.

II. DIO

Glas Koncila, broj 14 (1658), 2.4.2006.

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_teoloski.html?broj_ID=6599



III. DIO

Glas Koncila, broj 15 (1659), 9.4.2006.

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_teoloski.html?news_ID=6692

----------------------
Frano Prcela OP
6346 N. Ridge ave.
Chicago, IL 60660-1017
USA
tel. +1-773 381 8847
fax +1-773 262 4603
mail: franop@sbcglobal.net