Pinokio je ipak imao savjest

Premijer Sanader prošlošću se bavi selektivno. Njega ne zanima tko je udbaš, tko KOS-ovac. Nije ga briga tko je šest desetljeća ubijao i zatvarao Hrvate, ljude čiji je on, na žalost, premijer. Nije ga briga čak ni za to tko je suradjivao sa okupatorom 91., dok su četničke horde pljačkale, palile i ubijale širom naše zemlje. Jer, sigurno je da je dobar dio udbaških doušnika svoj prljavi posao nastavio i za vrijeme Domovinskog rata.


Čovjek kojemu bi kao hrvatskom premijeru primaran trebao biti interes hrvatskih građana mrtav-hladan izjavljuje da ga uopće nije briga za stotine tisuća pobijenih Hrvata, za još veći broj onih koji su bili na dugogodišnjoj robiji, a sve zahvaljujući djelatnicima i doušnicima UDBA-e i KOS-a.

Neće se čovjek opterećivati prošlošću. On je za budućnost, "svijetlu" hrvatsku budućnost, u kojoj hrvatska vlada koalira sa ex-dužnosnicima "SAO Krajine", u kojoj se izdaju i prodaju ljudi koji su tu istu, našu Hrvatsku, obranili od srpskih terorista koji su danas u Hrvatskoj privilegirani, koji danas sa Sanaderom i njegovim HDZ-om dijele vlast.

No, zanimljivo je to da Sanadera prošlost ne zanima samo u segmentima kada se radi o Hrvatima.

Jer, o Jasenovcu i te kako vodi brigu. Nije bitno što je i od Jasenovca prošlo više od 60 godina, on se ne može, za razliku od hrvatskih stradanja, strpati u tu Sanaderovu prošlost koja nije bitna. Isto tako, Sanaderova vlada će se potrgati u obnovi spomenika Staljinovom poslušniku Titu, jer je "ta povijest važna", dok su činjenice da Hrvatskom hodaju i obnašaju vlast udbaške ubojice "nevažna".

Sanadera nije briga što u Zagrebu sjede i još se šepire partizanske ubojice civila i ratnih zarobljenika. "Prošlost" koja ga ne zanima, reći će Sanader. No, kad je u pitanju ustaša Ašner, e njega se mora ganjati, jer to valjda spada u sadašnjost.

Vodi Sanader računa i o austrijskim zahtijevima za povrat imovine. Ni tu nije bitno što je isto tako prošlo 60 godina, ni to ne može u prošlost.
U prošlost mogu samo hrvatska stradanja.

Ovakve stvari ne bi trebale previše iznenaditi nikoga, kada se uzme u obzir da dolaze od čovjeka koji se prijevarom i lažima dokopao premijerske fotelje. Kada poslušamo njegov govor na Splitskoj rivi 2001. i to usporedimo sa njegovim postupcima od kako je došao na vlast, nameću se samo dva zaključka: ili se radi o nekom drugom čovjeku, ili bi se i Pinokio postidio pred tolikom količinim laži.

Našem premijeru, za razliku od Pinokia, nije čak narastao ni nos. Pinokio je ipak imao savjest