Pomahnitali antifašisti, od kojih dobar dio u strahu od onoga što bi istragom isplivalo na površinu, rade sve kako bi Adlešicku proglasili neznalicom koja o povijesti svog naroda ne zna ništa.
Ivan Fumic iz saveza antifašista Hrvatske porucuje joj da je na Bleiburgu pobijeno i onih koji su odgovorni za Jasenovac. Pa mu je to valjda dovoljan razlog da ih se pobije, skupa se nedužnim civilima, iako se radilo o hladnokrvnim, proracunatim ubojstvima razoružanih vojnika.
Ti isti antifašisti, koji danas podupiru ingerenciju Haaškog suda i zadovoljno trljaju ruke kada naši generali odlaze u Haag, zaboravljaju svoj „narodni sud“ koji je bio i tužitelj i sudac i porota, a zatim i egzekutor. I to na licu mesta.
Da je u Domovinskom ratu zabilježeno jedno jedino sudenje takvog “narodnog suda”, Haag bi vrištao do neba, a antifašisti skupa sa njim.
No, samo su partizani imali dopuštenje da nekažnjeno ubijaju i da nikada, nikada ne odgovaraju za svoje zlocine.
I cak i danas, 60 godina kasnije, uvjereni su kako se o njihovim zlocinima ne smije govoriti, kako njihovi zlocini ne zaslužuju osudu, jer se radi o “pravednoj osveti”. Tu tezu podupiru mnogi politicari, pa i kvazipovjesnicar Goldstein, koji uporno ponavlja kako su zlocini partizana nešto drugo, jer su cinjeni iz osvete. Pa onda valjda i nisu zlocini.
Da smo u Domovinskom ratu krenuli tim antifašistickim putem, vodeni osvetom, da li bi u Hrvatskoj ostao i jedan jedini Srbin?
Kao što su u ex Jugoslaviji, zahvaljujuci rasistickim AVNOJ-skim zakonima, svi Njemci, bili krivi ili ne, protjerivani, a imovina im je oduzeta.
Onda je to bilo u redu. Nisu postojali krivci i nevini, samo s jedne strane anftifašisti i s druge žrtve za odstrijel. I vjecni zakon šutnje, ciju povredu se placalo životom, ili u najboljem slucaju, Golim otokom.
Ðurda Adlešic govorila je o hrvatskom jedinstvu, pravilno ocjenivši da ga nece nikada biti, sve dok sa jedne strane imamo ubojice koji nekažnjeno desetljecima šetaju zemljom i još i vladaju njome, a sa druge žrtve kojima se ni nakon šest desetljeca ne dopušta da to budu.
I ono što je daleko važnije, osuditi režim koji je toliko godina skrivao istinu i svoje zlocine.
Tek kada odamo poštovanje svim žrtvama, a osudimo sve zlocince i zlocinacke ideologije, moci cemo govoriti o hrvatskom jedinstvu.
Do onda, ostaje kako je i bilo:
Nekažnjeni komunisticki zlocinci sa jedne i njihove žrtve u vjecnoj potrazi za pravdom sa druge strane.