Naši glumci

Vec sam gotovo ostario a još nisam razumio narod ili ljude medu kojima živim i kako se taj hrvatski narod politicki ponaša. Na sebe se ljutim što nisam prije shvacao svoju okolinu. Nadam se da ce biti zanimljive pripovijesti o cetiri glumca i gdje su oni akteri ili protagonisti, ali ne na daskama nego u životu. Pripovijesti su razlicite, ali u nutrini su iste, hrvatske.

Prvi glumac
Godinama je išla na tzv. hrvatskoj televiziji emisija o glumcima, ne sjecam se naslova, gdje su jedan po jedan glumci govorili o sebi i svojim karijerama.
Tako je došao na red i zagrebacki glumac Edo Perocevic. I sada cu prepricati njegove rijeci u toj emisiji, prema sjecanju. Evo jedan dio Edinih sjecanja.
Dogadaj se zbio dok je bio još student završnih godina Akademije. Dakle, naš Edo, student glume, stanovao je kao podstanar u Draškovicevoj ulici kod neke stare ljevicarke ili partizanke, svejedno, koja je u ogromnom stanu živjela sama. Iznajmila mu je sobu za neke simbolicne novce, pripovijeda Edo, toliko da ima društvo jer je imala dovoljno sredstava za život.

Kako prica naš glumac, bili su u izvrstnim odnosima i baba ga je cesto pozivala na rucak ili veceru. Sve do jednog dana... Naime, Edo kao i ostali studenti na višim godinama glume dobivali su male uloge u domacim filmovima, kako bi nadopunili i onako skroman budžet. To su bile male uloge gdje su glumci nastupali više kao statisti, glumili su partizane, nijemce ili ustaše.

I jedne veceri, pripovijeda Edo, malo se zadržao s društvom i došao je u stan iza ponoci. Izvadio je kljuc i tiho poceo odkljucavati vrata, medutim nije išlo. Edo je uzeo mali predah, misleci da je nespretan zbog alkohola kojega je te veceri potrošio, i ponovno poceo, ali ne ide. U to se iza vrata culo šuškanje te gazdaricin kreštav glas:
- Tko je? Zvat cu miliciju ako se odmah ne udaljite?
Edo, sav sretan, prepoznavši gazdaricin glas:
- Gospodo, Edo je, ne mogu otvoriti vrata!
- Vi ovdje više ne stanujete, sutra u deset dodite po stvari.
- Ali, što se, pobogu, gazdarice dogodilo.
- U ovoj kuci nema mjesto za ustaše!
- Kakve ustaše, pobogu?
- Ti si ustaša, vidjela sam te danas u kinu.
Tada se Edo sjetio da je u posljednjem filmu glumio nekakvog ustašu i baba je išla u kino i vidjela ga.
- Ali, gazdarice, to je samo film. Vi znate da nisam ustaša, ja sam iz partizanske porodice.
- Meni je isto, ti si ustaša a za ustaše nema mjesta u mojoj kuci.
Sutradan je u deset sati Edo došao u stan i pred vratima našao sve svoje stvari. Uzeo je stvari i otišao. Babu nikada više nije vidio niti je cuo za nju.

Ono što je najgore u ovoj prici je da današnji Edo na neki nacin razumije ili opravdava takav potez one babe. Niti rijeci prijekora što ga je zbog male ulogice u glupom partizanskom filmu izbacila, nipošto. Tu epizodu je oznacio pozitivnom i pohvalnom i bila mu je simpaticna. Simptomaticno, prica se pojavila na tzv. HRT iza sijecnja 2000.

Drugi glumac
Drugi slucaj je sasvim suprotan, ali isto tako karakteristican za hrvatsko društvo, a to je slucaj varaždinskog glumaca Ljubomira Kerekeša, koji je u rugalackom filmu dvojca Brešan&Brešan glumio majora zlocinacke JNA, stanovitog Aleksu. Nastranu što su Brešani prikazali majora Aleksu kao ridikula, smušenjaka i nesposobnog – u krajnjoj liniji ispao je i simpatican - i koji «voli paštušutu s pomidorima i diže utege s lokalnim bilderima", ali majori Alekse i slicni sve su bili prije nego li ridikuli i smušenjaci, pobivši preko dvadeset tisuca ljudi u Oslobodilackom ratu od 1991. do 1995. godine. Brešani su željeli prikazati da su Hrvati odgovorni za dogadaje, jer su eto Alekse, jel'te, simpaticni dizaci «tegova» i ljubitelji «paštešute». Naravno, ridikuli su bili i branitelji, nu u stvarnim dogadajima su ginuli sasvim ozbiljno. Stariji Brešan svijet vidi rugalacki jer je i sam ruglo i slika i prilika svojega junaka Bukare.

I sada dolazi glavno. Poslije toga rugalackog i bezobraznog filma, varaždinski glumac Ljubomir Kerekeš postaje najpopularniji «glumac u Hrvata». Pusti intervjui, puste uloge u filmovima i serijama, preseljenje u Zagreb i prijelaz u tzv. Hrvatsko narodno kazalište u metropoli svih Hrvata na slavnom trgu još slavnijeg i Hrvatima milijeg imena, zlocinca Josipa F. Broza.

Dakle, suprotno (to je zapravo isto) Edi Perocevic, covjek koji je glumio zlikovca neprijateljske vojske i ratnog zlocinca, virtualnog majora Aleksu, hrvatsko društvo je diglo u zvijezde. To je, zapravo, cista mimikrija jer oni (još uvijek) gledaju na JNA pozitivno, ali to ne smiju javno izreci, i onda to iskazuju slavljenjem glumca Kerekeša. A glumac koji je glumio neretnog hrvatskog borca za slobodu, bezimenog ustašu, izletio je iz podstanarske sobice. Kada bi sve ovo bilo izmišljeno i plod mašte bilo bi strašno.

Gledam ovih dana, u hotelima Solaris, neki susret knjižnicara osnovnih škola i bio je susret s «bardom» književnosti I.Brešana. I neizostavno se dernecilo uz hotelsku «paštašutu» dok je na platnu Marija Prskalo zazivala Aleksu. I slicne palanacke burgije.

Treci glumac
Treca prica je o srbijanskom filmskom glumcu, iako ga ne volim, priznajem da je dosta dobar glumac, Slavku Štimcu, tom malom, šutljivom, ružnom autisticnom covjeculjku. Nakon rata, vjecito ga pozivaju u goste razni «zagrebacki filmadžije» i novinari; i pred njim se sve klanja, a nesretni Slavko ne može se braniti od pustih poziva u emisije uživo, u clanstva raznih filmskih i inih žirija od Zagreba do Pule preko Motovuna.

Na licu mu se vidi kako mu se sve to gadi, ali svejedno prihvaca pozive i odaziva se na razgovore gdje mu treba kliještima cupati rijeci. A «domacini» mu se dive kao na pravoslavnim freskama i ikonama jurodivi svetom Vasiliju.

I na tim «seansama» govori se o svemu i svacemu, najcešce kako je poceo kao desetogodišnjak u filmu Obrada Glušcevica Vuk samotnjak o njegovim radu s Nemanjom Kusturicom i beogradskim filmovima. Nu, nikada, baš nikada naš Slavko ne govori odakle je, iz kojega je kraja, gdje je odrastao i slicno? Ni rijeci; mora da je iz kraja gdje su svi gubavi ili zaraženi bjesnocom pa nije dobro za svjetsku karijeru da se to otkrije?

Ne, nije guba. Ima još gore. Naime, naš vrli Slavko – moj susjed preko kraškog polja Cajeri - je iz sela Konjsko Brdo, pored lickog gradica Perušica. Sam gradic i šira okolica su etnicki cisti hrvatski prostori i nema ni jednog Vlaha sve tamo do Široke Kule. Razlog tomu što je vecina stanovništva 1689. (godina oslobodenja Like od Osmanske vlasti) bila turskog porijekla i tada su se «pokrstili» (prešli na katolicanstvo) i kasnije postali Hrvati. Perušicka tragedija je pocela vec 1918. kada su se Vlasi, sada vec Srbi, dobili svoju državu i osilili se, pokazujuci tko je gazda u kuci. Citavo vrijeme Stare Jugoslavije bilo je batinanja i ubojstava Hrvata na pretek. Nije na odmet napomenuti da je kralj-cigani (Aleksandar I) cetiri puta posjetio Liku od 1918. do 1934. godine, što pokazuje koliki znacaj ima Lika za Srbiju.

U Drugom svjetskom ratu Perušicani su masovno išli u hrvatsku vojsku (ustaška vojnica i domobranstvo), sporadicno u srpske partizane. I 45. poceo je pravi pakao, hekatombe, domaceg življa – kako civila tako vojnika. Najmanje 1492 covjeka, pretežno muškarci, su ubijena u Perušicu i bližoj okolici (Kosinj, Pazarišta) od travnja 45. do kraja godine. Gradic je dobio epitet «ustaškog» legla i bio je do 90. gotovo raseljen. U ovomu ratu je bio ponovno strašno razaran svakodnevnim napadima srpskog topništva s Ljubova i Lickog Osika.

Eto, to je razlog zašto «Hrvatina» Slavko nikada ne spominje odakle je, gdje su mu korijeni. Da ga ne bi proglasili ustašom, mora se distancirati. Vjerojatno to znaju i zagrebacki jurodivi pa ga to i ne pitaju. Što cete, ili jesmo ili nismo.

Cetvrti glumac
I cetvrti glumac je srbijanski kazališni i filmski glumac Bogdan Diklic. U jednoj emisiji Televizije Srbije (Balkanskom uzbrdo) govori Diklic o svojim pocetcima, karijeri, prvim koracima u svijetu filma i kazališta. I ne lezi vraže, otkriva se da je Diklic iz Bjelovara, u Bjelovaru je završio gimnaziju i tu su mu umrli roditelji. Ali, Bogdan nije Slavko, on je Bogdan i bogami veci dio je posvetio Bjelovaru, djetinjstvu i mladosti. Kaže da i danas rado i svake godine odlazi u rodni Bjelovar i s prijateljima provede tjedan dana. Kaže da samo one cetiri ratne godine nije dolazio u Bjelovar, što je razumljvo. A «naš» Slavko kutri i muci, on ne dolazi u Perušic. I bolje, neka ni ne dolazi.

Za kraj malo Cavke:
Ante Cavka
Bitange
Brozovi ucenici granice prelaze uvijek cisti.
Odijela iz vrhunskih cetvrti.
Uredna kravata.
I nokti ocišceni od posljednjeg ubojstva.

Bezgrješnost zloce. Kurvinska nevinost.
Poklic: prijetnja i zatvor.
Obitavaju u tudim kucama. Žanju tude njive.
Uvijek znaju odgovor na pitanja.

Koje li ih nevrijeme na Hrvatsku nanese ?
Zar opet neko novo stoljece besplodnosti ?
Sve zbog bitangi.

Bitange. Tange. Tamni zakutci svijeta.
Razkotivi bolje od pirike.
Tako traju hrvatske bitange.

Bitange su uvijek uredne. Mudre.
Znaju šutjeti kad treba.
Znaju i kad ce ugristi.
Bitange uvijek prelaze hrvatske granice.

Hecim