Dolazkom jugoslavenskih komunista na vlast 1945. godine oni, u skladu sa svojom ideologijom, ukidaju posebnicko (privatno) vlastnictvo. To je naravno partiji donjelo veliku materijalnu korist, a osiromašenje ratom izcrpljenoj hrvatskoj zemlji i hrvatskom narodu. U komunistickoj Jugoslaviji provedene su tri nacionalizacije ili podruštvljenja imovine. Nacionalizacije su provedene u razdoblju od 1945. do 1966. godine i to:
prva nacionalizacija ili oduzimanje imovine prema «Zakon o nacionalizaciji privatnih i privrednih poduzeca» 1946. godine
druga nacionalizacija ili oduzimanje imovine prema: «Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradevinskog zemljišta» 1958. godine
treca nacionalizacija; pod njome se podrazumieva podruštvljenje gradjevinkog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera

Donošenje i provedba zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada

Nakon provedbe agrarne reforme, prvog podruštvljenja (nacionalizacije), raznih zapljena (konfikcija) i izvlaštenja (ekspropiracija), jedina ostala preostala posebnicka imovina koja je imala znacajnu vriednost bili su stanovi, poslovni prostori i gradevinsko zemljište. Nu, vec s 1945. komunisti raznim mjerama i propisima, u podrucju stanovanja, su preuzeli upravljanje stanbenim zgradama s više od tri stana. Tako da je vlastniku zgrade ostalo samo pravo prometa i ubiranje stanarine do 10%. Kada su mnogi stanovi, zgrade i poslovni prostori vec bili zaposjednuti ti objekti bili su samo formalno u posebnickom vlastnictvu, a NOO-i i razna druga tiela radili su s tim objektima što su htjeli i nisu se žurili s formalnim ozakonjenjem preuzimanja stanova od vlastnika. Evo kako o priedlogu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevisnkih zemljišta govori Lidija Šentjurc na sjednici Saveznog izvršnog vieca: «… nerazdvojivi dio niza socijalistickih akata, donietih poslije naše narodne revolucije, kojima je zajednicki jedan te isti cilj: u osnovi i u svim posebnim manifestacijama likvidirati kapitalisticke društvene odnose,…». Njezino izlaganje priedloga zakona je prihvaceno jednoglasno. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta stupio je na snagu s danom donošenja – 26. prosinca 1958. godine. Po odredbama toga zakona trebalo je provesti podruštvljenje na sliedeci nacin:
najamne stanbene zgrade, tj. zgrade u gradjanskom vlastnictvu s više od dva stana ili s više od tri mala stana (stan od dvije sobe sa sporednim prostorijama);
sve stanbene zgrade i stanove kao posebne djelove zgrada, koji su u vlastnictvu pravnih osoba, družtvenih organizacija i udruženja gradjana;
poslovne prostorije u vlastnictvu gradjanskih pravnih osoba, ako ne služe njihovoj dopuštenoj djelatnosti;
višak preko dva stana u vlastnictvu jednog gradjanina;
poslovne prostorije u stanbenoj zgradi u vlastnictvu gradjanina.

Odredbe ovoga zakona nisu se odnosile na zgrade i prostorije koje su služile izkljucivo za njihove vjerske djelatnosti, kao na primjer: crkve, hramovi, kapele i dr. Takodjer, odredbe se nisu odnosile niti na sjemeništa, vjerske škole, te župni, biskupski, patrijarški i dr. dvorovi, osim ako na dan donošenja zakona nisu služile za zdravstvene, prosvjetne, kulturne i druge djelatnosti. Naravno, mnoge zgrade u vlastnictvu Crkve bile su zauete su vec nakon rata 1945. godine i pretvorene su bile u njihove bolnice, ili plesne dvorane i u razne druge namjene. Partija ne samo da je oduzimala, nakon što je vec sve oduzela što se oduzeti dalo, stanbene objekte, nego je i odredjivala što ce tko u vlastitom stanu raditi. Tako primjerice u župnom dvoru, kako ne bi bio nacionaliziran, ne smije biti prosvjetne, zdravstvene i kulturne i druge djelatnosti. Gdje da onda narod hrvatski ucio vjeronauk, hrvatsku poviest, kulturu kada je u školama vjera postao marksizam, a slavnu hrvatska vojna i politicka politicku poviest zamienili partizanski mitovi o njihovim borcima i o borbi protiv, kako on zovu hrvatsku vojsku, pomagaca okupatora, a hrvatski jezik postao hrvatsko-srbski i.td. Da bi i tome doskocili sjemeništu su oduzeli pravo javnosti i sjemeništne klasicne Gimnazije nisu se priznavale.
Štoviše, partija je odredjivala koliko ljudima treba mjesta za život, pa tako ona je matrala da covieku ne treba i ne može više biti vlastnik više od dva veca ili tri manja stana, a kamoli zgrade, zemljišta… Naravno, komunisti kažu «Od svakoga prema njegovim mogucnostima, svakome prema njegovim potrebama».

Komunisticke vlasti gore navedenim zakonom uzeli su u obzir i pitanje «naknada» koje ce biti izplacene za nacionalizirane najamne zgrade ili gradjevinsko zemljište. Kao naknada za nacionaliziranu cielu zgradu zajedno sa zemljištem koje ona pokriva trebalo je biti izplaceno bivšem vlastniku 10% od stanarine koja je uplacena u vrieme od 50. godina – protiv toga riešenja o «naknadi» nije se moglo žaliti, niti uložiti upravni spor.

Dana, 21. siecnja 1959., Izvršno viece Sabora NRH osnovalo je Komisiju za nacionalizaciju pri Izvršnom viecu Sabora NRH. Ta komisija donjela je Upute za provodjenje Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta.
Kod nacionalizacije najamnih zgrada postupak je bio sliedeci – nakon što obcinski narodni odbor objavi oglas trebaju svi gradjani, pravne osobe, družtvene organizacije i sl. koji su na prebivalištu te obcine prijaviti ono što su 25. prosinca 1958. imali u vlasnictvu, a ne mogu imati po ovom zakonu. Prijavu je trebalo predati za najduže tri mjeseca. A, kako se oduzimala imovina? Vlastnici su prijavljivali imovinu organu vlasti na podrucju svojega prebivališta, a oduzimala im se sva imovina koji su imali, a koju nakon donošenja ovoga zakona više nisu mogi imati. Bez obzira gdje se ona nalazila, bilo to u drugoj obcini, kotaru ili republici – ona im se oduzimala. Kada bi Komisija utvrdila predmet nacionalizacije i donjela rješenje – vlastnik je mogao u roku od godinu dana predati zahtjev za izuzimanje od nacionalizacije. Nacionalizacija je trebala završiti do 31. prosinca 1959. godine, kako se u provedbi kasnilo rok je produžen do 30. lipnja 1960. ili najkasnije do kraja rujna iste godine. Medjutim ni do tada nije bila završena, razlog tome bilo je placanje po satu i zbog toga se namjerno odugovlacio rad, ali i ne placanje. Vecina je prestala s radom 31. prosinca 1961. godine, a u vecim gradovima krajem ožujka 1962.
Prestankom rada obcinskih komisija za nacionalizaciju ovlasti tih komisija prešla je na tiela obcinskog narodnog odbora kojima su prvi zadatci bili: uvodjenje evidencije podruštveljenjenih objekata i zemljišta, te odredjivanje naknada bivšim vlastnicima. A što se tice tih naknada – nakon što je narod ostao bez svojih zgrada i gradjevinskih zemljišta, ionako nikakva i simbolicna naknada izplacivala se u šestomjesecnim obrocima svakog 15. lipnja i 15. prosinca u godine, dakle u dva obroka na cielu godinu u onom smecu od novca koji nije vriedio ništa.

Priprema i nacionalizacija objekata vjerskih zajednica

Nedugo što je donjet taj zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevisnkih zemljišta, predstavnici katolicke Crkve upozorili su vlast na neke moguce probleme kod podruštvljenja njezini objekata.
Biskup Josip Lach, 21. siecnja 1958., je posjetio Komisiju za vjerske poslove NRH, te u razgovoru s njezinim tajnikom, Zlatkom Fridom, je iznio problem kanonickih dvorova (kurija), te mu iznio poviestno i bogoslovno znacenje kurija na Kaptolu. Na to mu je on odgovorio kako Kaptol nema status pravne osobe, a njegova izjava potvrdjuje da ionako prokleti zakon kod primjene na Crkvu i nije najbitniji. Evo njegove izjave: «Kad bi imali izviestnih opravdanja, kad bi na primjer stav gospodina nadbiskupa Šepera bio drugaciji (!), onda bi se možda moglo pronaci nacina, da se na kanonike kao fizicke osobe primjeni onaj clan Zakona, koji govori, da se vlastnicima ostavlja dva veca, odnosno tri manja stana. No i to bi bilo težko, jer se radi o tom da je vlastnik nadbiskupija, a ne kanonici, te bi to predhodno trebalo urediti kroz zemljištne knjige.» Katolicka Crkva je obaviestila svoje svecenstvo o nacinu na koji ce se provoditi podruštvljivanje Crkvinih zgrada i gradjevinskog zemljišta. Vodstvo Zagrebacke nadbiskupije je u svom službenom viestniku objevilo najbitnije tocke o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta uz potrebita obješnjenja. Takodjer su objavljene i najbitnije stavke uredbi koje se tici nacionalizacije.
Na sjedici Komisije za vjerska pitanja održanoj 13. studenoga 1959. godine, njen predsjednik Stjepan Ivekovic predložio je da se razmotri pitanje podruštvljenja sjemeništa na Šalati. Nakon diskusije je zakljucio da pitanje nacionaliziranja zgrada 1-6 nije sporno i da to moraju po zakonu riešiti tiela NO-a grada, a što se tice još nekih zgrada u kompleksu da se ide na izravnu pogosbu s vlastnikom. Nakon toga clan Komisije za vjerska pitanja Veljko Drakulic svojim stavom i priedlogom jasno pokazuje: « (Kaptolu) ne bi nikako trebalo ustupiti dosadašnju vojnu bolnicu u Vlaškoj ulici, jer bi se na taj nacin omogucio intenzivniji rad Kaptola, a narocito u spremanju njihovih kadrova.» kako ce se još jednom obracunati s katolickom Crkvom oduzimanjem njezine imovine. Dok, s druge strane priedlog Veljka Drakulica je da se sa Srbskom Pravoslavnom Crkvom (SPC) postupa drugacije s obzirom na njezinu lojalnost prema vlastima.
Komisija za vjerska pitanja NRH, 15. prosinca 1959. godine, nakon krace razprave usvaja sljedece zakone:
Da se formira podkomisija za nacionalizaciju, u koju trebaju uci predstavnici Komisije za nacionalizaciju i Komisije za vjerska pitanja, koji ce na osnovu nacelnih stavova, riešavati konkretna pitanja nacionalizacije zgrada vjerskih zajednica.
Kod župnih i parohijskih dvorova, da se polazi od postavki Zakona, imajuci u vidu stavove Savezne Komisije za vjerska pitanja.
Kurije ne treba nacionalizirati, ukoliko se ne ardi o vecim najamnim zgradama.
Staracke domove ne nacionalitirati.
Odmarališta nacionalizirati i dati ih vjerskim zajednicama na upravljanje.
Zgrade vjerskih zajednica ukoliko ne služe ili nisu služile za vjerske potrebe nacionalizirati.
Zgrade zvonara ostaviti vjesrkim zajednicama.
Zgrade, koje vjernici ostavljaju vjerskim zajednicama nacionalizirati.
Vikend kuce ukoliko su vlastnictvo pojedinaca, a nisu vece od dva odnosno tri manja stana, ne nacionalizirati.
Samostane ne nacionalizirati, osimu iznimnim slucajevima, ukoliko su uložena sredstva zajednice radi adaptacije iszih, kao i poslovni objekti naslonjeni na zid samostana,a ne služe u vjesrke svrhe.

Na osnovi tih zakljucaka Komisije za ncionalizaciju oblikovana je posebna Podkomisija za nacionlaizaciju objekata vjerskih zajednica. Medjutim zbog razlicitih stavova prilikom nacionalizacije Crkvene imovine u pojedinim republikama, Komisija za vjerska pitanja NRH pozvala je na sjednicu 16. travnja 1960. godine predstavnike vjerskih komisija Slovenije i BiH. U razpravi su konstatirali da su stavovi u Sloveniji još oštriji nego ovi u NRH, a u skladu s tim iztaknuto je da bi se Zakon u cieloj Jugoslaviji trebao provoditi jednako. Uz ostale teme na ovoj sjednici o kojima je bilo razpravljano, prešlo se na teme drugih objekata u vlastnictvu Crkve, te je uz vec predhodne zakljucke, utrdjeno sljedece:
Staracke domove takodjer ne bi trebalo podruštvljavati, jer takovih zgrada u Hrvatskoj imade malo; jedino treba nastojati da se ne izkorištavaju u druge svrhe.
Što se tice ostalih zgrada vjesrkih zajednica, koje su ove stekle oporucno ili po nekoj drugoj osnovi, treba ih podvesti pod podruštvljenje.
Zgrade zvonara i orguljaša (s obzirom na to da se radi o manjim kucicama) treba ostaviti vjerskim zajednicama.
Zgrade koje vjernici ostavljaju vjerskim zajednicama, treba podvesti pod podruštvljenje.
Što se tice vikend-kucica, ukoliko su iste vlastnictvo pojedinaca svecenika ili biskupa, a nisu vece od dva odnosno tri manja stana, ne treba ih podvoditi pod podruštvljenje.
Samostane ne nacionalizirati, osimu iznimnim slucajevima, ako su sredstva zajednice uložena radi preuredjenja i. td., ali uz predhodnu suglasnot republicke Komisije za nacionlaizaciju.

Nakon tih i još nekih sastanaka izmedju Crkvenih predstavnika i Komisije za vjerska pitanja NRH, kao na primjer posjete nadbiskupa Šepera Stjepanu Ivekovicu zbog pitanja nacionalizacije i posebo kanonickih kurija i vojne bolnice na Šalati, sama nacionlizacija je pocela 9. lipnja 1960. godine. Uocljivo je da je katolicka Crkva, iz uvida u predstavke, razgovore i žalbe, nije posvecivala toliku pozornost podruštvljenju gradjevisnkog zemljišta, kao u slucaju najamnih zgrada. Sve zato jer podruštvljenjem nije obuhvacen veci broj gradjevinskih cestica u crkvenom vlastnictvu zbog toga što je vecina zemljišta vec bila oduzeta agrarnom reformom i Zakonom o izvlaštenju. Dok su najamne zgrade u mnogo cemu služile Crkvi i narodu, jer je crkva kroz njih djelovala na ovaj ili onaj nacin.
Po izvješcu sjednice Komisije za vjerska pitanja od 8. veljace 1964. godine – do završetka rada Komisije za nacionalizaciju u Hrvatskoj, od ukupno 450 zgrada i poslovnih prostorija u njih 15 koje su nacionalizirane svim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj, Rimokatolickoj Crkvi nacionalizirano je 328 zgrada i poslovne prostorije u njih 9, a ostavljene su Crkvi 153 zgrade, 18 stanova i poslovne prostorije u 13 zgrada. Dakle, Crkvi je bilo oduzeto 65% zgrada. Crkva je iztupila zbog mnogih podruštvljenja, medjutim bez ikakvog posebnog ucinka. Na kraju je i s naknadama bio problem jer su se one izplacivale dugi niz godina, tako da je ionako mala visina naknade bila iztopljena zbog velike inflacije u državi.

Zakljucak

Nadbiskupski duhovni stol odmah nakon nacionalizacije predao je zhatjeve za povratak zgrada i obnovi mnogih postupaka, ali nakon brojnih razprava i zakljucaka problem vracanja u posjed zgrada katolicke Crkve u najvecem broju slucajeva nije riešen godinama ili nikada. Nakon rata komunisticka vlast krenula je u obracun i s katolickom Crkvom što se ocitovalo brojnim ubojstvima i zatvaranjima katolickih svecenika Oni su Crkvu zatvorili na svaki moguci nacin onemogucavali njezino djelovanje: izbacivanjem vjeronauka iz svjetovnih škola, zabrabranama vjerskog tiska i nizom drugih poteza koji su imali suzbiti rada katolicke Crkve, te na kraju i samim oduzimanjem Crkvene imovine. Agrarno reformom, pljenidbama, izvalštenjem i podruštvljenjem imovine osiromašena je hrvatska zemlja, hrvatski narod i katolicka Crkva koju je posebno pogodila i agrarna reforma jer joj je poljoprivreda bila jedna od važnijih izvora prihoda. Tim i raznim drugim nacinima Crkva je jako materijalno osiromašila, te pala na teret narodu koji je i sam gladovao. Komunisicka promicba nastojala je opravdati kroz medije svoje reforme, posebno one prema katolickoj Crkvi. Tako su govorili kako oduzimaju Crkvi zemlju, a daju je seljacima želeci da nezadovoljan narod režimom i osiromašenjem prenese svoj bies na katolicku Crkvu. Medjutim nisu imali znatnijeg uspjeha, njihove reforme prihacali su oni koji su se htjeli i dobro se okoristili njima na racun naroda, a hrvatski narod priklonio se svojoj Crkvi, ne samo iz vjerskih razloga, nego ja i na taj nacin pokazivan odpor prema komunistickoj vlasti i njihovom režimu. Kada su komunisti uvidjeli da ne mogu slomiti Crkvu koja je uz pomoc svojih vjernika ponovno ojacala materijalno tada su se pokušali s njome sporazumjeti, ali na nacin da za sve okrive kardinala Alojzija Stepinca jer je po njima on glavni krivac za loše odnose izmedju Crkve i države. U svakom slucaju, pokušaj komunista da oduzimanjem imovine materijalno oslabi katolicku Crkvu i tako je prisili na popuštanje nije uspio i nije mogao uspjeti jer se zasnivao na pogrešnoj i logicnoj pogrješki komunista – željeli su osiromašenjem prisiliti Crkvu na popuštanje. Medjutim, hrvatski narod i Crkvu ne može se kupiti niti bogatstvom niti gladom.

AKTUALNI SLUCAJ ZGRADE FOI-a U VARAŽDINU

Poviest zgrade u kojoj se danas nalazi FOI

Doticna zgrada gradjena je od 1656. do 1686. godine, a sagradili su je Isusovci. Nakon ukinuca toga reda nasljedili su je Pavlini 1776. godine, a kada su i oni bili ukinuti zgradu je preuzeo državni erar u cijem je vlastnictvu ostala i nakon propasti Habsburške monarhije i kroz skoro cielu prvu Jugoslaviju. Dana 16. prosinca 1940. godine zgrada je vracena u upravu i vlastnictvo Zagrebackoj nadbiskupiji. Tu zgradu kao i mnoge druge zahvatila je u komunistickoj Jugoslaviji podruštvljenje, tocnije Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta. Nakon provedene nacionalizacije imovine katolickoj Crkvi - Nadbiskupski duhovni stol zatražio je obnovu postupka podruštvljenja za mnoge zgrade, a ovdje cu navesti samo one u Varaždinu:
Preradoviceva ulica broj 17 (posebni dio ulicne zgrade, stan od 5 soba)
Stanbena zgrada s jednim trosobnim stanom u Vrazovoj ulici broj 13
Jednokatna stanbena zgrada na Trgu Republike broj 8 (danas Trg kralja Tomislava)
Franjevacka vjerska škola u Varaždinu:
a) Zgrada Franjevacb) ke Gimnazije u ulici A.Cesarca broj 10 i 10/1
c) Zgrada Franjevacd) kog sjemeništa u Prešernovoj ulici broj 5
Kapucinska vjerska škola uVaraždinu gdje je od 1945. bila zdravstena ustanova, zatim medicinskoa škola, a nedavno je vracena Crkvi

Svukupno je u Varaždinu katolickoj Crkvi nacionalizirano 13 zgrada, 2 stana i 1 poslovni prostor u jednoj zgradi, a ostavljeno joj je 5 zgrada, 2 stana i jedan poslovni prostor. Znaci oduzeto joj je 60% zgrada, te 50% stanova i poslovnih prostora.

S godinom 1991. i uzpostavom Republike Hrvatske, te osamostaljivanjem za Crkvu i narod nisu došli bolji dani. Naime, komunisti su tu promjenu docekali pripremljeni i odmah zauzeli sve važnije i vodece posložaje u netom osamostaljenoj državi. Tako i danas, kada bi bilo logicno da se narodu i Crkvi vrati ono što je uzeto opet dolazi do velikih problema i suprotstavljanja od onih koji su tu istu imovinu u oduzimali, ili njihovih nasljednika. Uglavnom, sve to dokazuje da je promjena 1991. godine poslužila samo njihovom pokušaju smirenja naroda, a sada se vec sprema nova Jugoslavija u Baklanskoj Uniji (kako se god ona zvala, bila ili ne u obliku CEFTA-e – to ce de facto biti Jugoslavija.). Zbog svega toga nije nikakvo cudo što se javljaju ovakovi problemi oko povratka oduzete imovine.

Komunisticko – masonko protivljenje i odpor povratku te zgrade Crkvi

Nakon što su predtavnici Varaždinske biskupije najavili povratak zgrade u kojoj se danas nalazi Fakultet organizacije i informatike (FOI) varaždinski župan Radimir Cacic, te gradonacelnik dr. sci Ivan Cehok krenuli su po vec poznatim komunistickim metodama kroz medije populjavati Crkvu s namjerom da lažima izazovu reakciju javnosti u njihovu korist, a potom da unište svaki pokušaj povratka te zgrade u Crkvu zbog vrlo jasnih razloga o kojima cu u donjem dielu govoriti. Da je tome tako svjedoce i naslovi i izjave koji su osvanuli u medijim (novine, Internet) u proteklih desetak dana. Pa tako internetska stranica Iskon 9. ožujka 2006. godine piše o toj temi s naslovom, «Crkva studentima: Mrš!», Nacional isto 9. ožujka 2006. objavljuje: «Zbog ugovora države i Svete Stolice iz 1998. godine, varaždinski Fakultet organizacije i informatike završiti na ulici», Novi list 10. ožujka piše: «Varaždin ustao u obranu fakulteta», 11. ožujka 2006. godine u Jutarnjem izlazi naslov: «Dok sam ja (Radimir Cacic na vlasti) na vlasti, nema povratka fakulteta Crkvi»… I tako je krenulo dobro ciljano blacenje i pokušaj manipulacije javnim mienjem, dokaz da im je to bila i namjera potvrdjuje izjava Ivana Cehoka u Nacionalu 10. ožujka 2006. godine u kojoj kaže: «(…), dodajuci kako ce takav potez Varaždinskoj biskupiji donjeti samo bijes Varaždinaca i studenata.».

Nadalje, Radimir Cacic i Ivan Cehok osporavaju Crkvi pravo na privatno vlastnictvo nad tom zgradom, koja joj je oduzeta u komunizmu, i pritom iznose laži kojima je cilj obmanjivanje javnosti. U novom listu 10. ožujka Radimir Cacic dao je sljedecu izjavu: «Nikakav pravni osnov za povrat zgrade ne postoji jer toj je imovina koju je oduzeo još austrijski car Josip II. Bila je to nekakva odluka Vlade u Beogradu `40. godine kojom je zgrada vracena Crkvi, ali ona nikada nije ponovno ušla u posjed te imovine isvako razmišljanje u tom smjeru štetno je za razvoj ovog grada, županije i visokog školstva. (…)» Jednostavno – laže; jer 16. prosinca 1940. godine zgrada je vracena u upravu i vlastnictvo Zagrebackoj nadbiskupiji, a u rješenju po kojem je ona vracena izricito stoji da ta zgrada za razliku od nekih drugih objekata nije vlastnictvo slobodnog i Kraljevskog grada Varaždina, nego državnog erara, pa stoga za njezin prienos u vlastnictvo Zagrebacke nadbiskupije nije potrebna suglasnost grada – na temelju te odluke u vlastovnici je uknjiženo pravo vlastnictva Zagrebackoj nadbiskupiji 8. veljace 1941. Slicnu izjavu dao je i bivši dekan Filozofskog fakulteta i neki t. zv. povjesnicar Neven Budak koji kaže u Novom listu 10. ožujka 2006. godine: «Koliko je meni poznato ta je zgrada Crkvi oduzeta u vrieme Josipa II., a ako je tada oduzeta – govoriti po povratku sad je doista smiešno. (…)». Tu se samo dobro vidi kakovi ljudi dolaze na visoke položaje, a dobro se zna tko ih postavlja.

Prije nekoliko godine biskup mons. Marko Culej, gradonacenlik Ivan Cehok i dekan FOI-a podpisali su promemoriju o povratku te zgrade u vlastnictvo Crkvi, medjutim danas Ivan Cehok izjavljuje u Nacionalu 9. ožujka 2006. godine: «Biskupu Culeju otvoreno sam rekao da se protivim ovakvom nacinu rješavanja problema. (…)», a u Vecernjem listu 11. ožujka takodjer piše: «Gradonacelnik Ivan Cehok podsjetio je na svojih nekoliko razgovora s biskupom Markom Culejom u tijeku koji je molio da Crkva povuce zahtjev za povrat zgrade FOI-a, no bez ucinka.». Pa, ako se od pocetka protivio vracanju zgrade Crkvi i ako je biskupa, istina, bez ucinka kako kaže molio da povuce zahtjev za povratak zgrade – zašto je onda podpisao promemoriju zajedno, s dekanom i biskupom, o povratku zgrade Crkvi. Osim što je podpisao tu promemoriju zajedno s dekanom, 2002. godine nacelno se dogovorio s varaždinskim biskupom da ce se ta zgrada vratiti Crkvi, a Fakultet da ce se izgraditi 300-tinjak metara dalje. O tome svjedoci i izjava biskupa, a njezinu istinitost potvrdjuje autoritet biskupa Marka Culeja. Biskup u toj izjavi za Novi list 10. ožujka 2006. godine kaže: «Ne znam zašto se diže tolika prašina oko tog prostora. Ja sam, naime, na putu od jutros pa nisam znao da se nešto bitno dogada. Na proslavi pete godišnjice Biskupije 2002. godine postignut je nacelni dogovor s gradonacelnikom Cehokom da ce se novi fakultet graditi 300-tinjak metara od sadašnje sporne zgrade gdje Crkva želi smjestiti samostan, jer je to bila i njena prvotna namjena. Fakultet ce dobiti novi i moderan prostor, a crkva sjemenište. Takoder je dogovoreno da fakultet može koristiti prostor dok ne bude sagradena nova zgrada, a sam zahtjev za povratom imovine star je osam godina» Uza sve što je rekao Ivan Cehok ima obraza u Nacionalu 10. ožujka 2006. godine izjaviti: «Od crkve sam ocekivao više skromnosti i respekta».

Potom stalno ponavljaju kako Crkva nema zakonske osnove tražiti povratak te zgrade jer ona ima obrazovnu funkciju, a kao takova po zakonu se ne može vratiti Crkvi. Medjutim, iako ta zgrada ima obrazovnu i prosvjetnu funkciju FOI nije vlastnik te zgrade, nego je samo koristnik. Kao vlastnik zgrade upisana je Obcina Varaždin, dok Ivan Cehok ponovno laže i tvrdi da je tu zgradu Grad pripisao na fakultet. Radimir Cacic takodjer kaže u izjavi za Nacional 10. ožujka 2006. godine kako: «Zakon kaže da se povrat imovine, kada je obrazovanje u pitanju ne može provoditi, nego se eventualno može dogovarati o obeštecenju.» Zna on dobro što zakon kaže i da Crkva ima pravo na tu zgradu, medjutim nije problem u zakonu koji se ionako najvjerojatnije nece provesti, nego o u onome što Crkva namjerava uciniti s tom zgradom.

Crkva ne namjerava izbaciti studente na ulicu kako se pojavljuju naslovi po novinama, nego ce se najprije uknjižiti kao vlastnik, a potom ce pricekati da se za studente nadje drugi smještaj – dok se ne nadje studenti ce se moc ostati u tom prostoru. Profesori fakulteta anonimno kažu kako postoji niz drugih zamjenskih objekata u Varaždinu kao što su vojarne ili zgrade u vlastnictvu Grada žaleci se da je Fakultet obnovio zgradu iz vlastitog džepa. Što se toga tice njihova ulaganja tice o tome se lako može dogovoriti, ali se mora uzeti u obzir i boravište. Postavlja se jedno pitanje ovdje – zašto su tu zgradu oni išli obnavljati ako su još prije nekoliko godina njihov dekan i gradonacelnik zajedno s biskupom pristali i podpisali promemoriju o povratku zgrade, a još su sad podigli i kredit za uredjenje nekih prostorija fakulteta i to kredit od 7 milijuna kuna. Da postoji bilo kakova opasnost da se izgubi ta zgrada sigurno se je ne bi išlo obnavljati, posebno kada se zna da bi ona mogla pripasti Crkvi koja je još u travnju 1997. godine predala zahtjev za povratak te zgrade. Sve to govori da zgrada navjerojatnije nece biti vracena Crkvi iako joj to sada obecava Sanaderova Vlada, a Cacic javno govori kako HDZ kupuje glasove. Sanaderova Vlada je mnogo toga obecala, kao i sve prije nje – samo naivci mogu vjerovati. Vrlo su zanimljive te Caciceve izjave koje prenosi Nacional 10. ožujka 2006. godine: «Cacic smatra da se ovakove stvari dogadjaju zbog predizborne godine, a HDZ kroz Crkvu u Varaždinu kupuje glasove povratom imovine.», takodjer je porucio da: «to u Varaždinu nece proci dok je on župan i da takve igre igraju negdje drugdje gdje ne postaje ljudi koji se brinu da se zakon poštuje.» Ovakove izjave donose samo njemu bodove zbog blacenja Crkve kod njegovih pristaša, a njegove pristaše i glasaci su izrod hrvatskog naroda. Niti HDZ-u predstavlja nešto Crkva, a niti prave i izkrene Hrvate i vjernike mogu odvesti u zabludu HDZ-ova obecanja. Sve su to samo pokušaji manipulacije od strane jednih i drugih. Uz to Cacic se kao jedan od najvecih kriminalaca u državi proziva covjekom koji se brine da se zakon poštuje, a dokumenata i dokaza o njegovim pljackama koji se umnožavaju do absurda ima jako mnogo, a nitko mu ništa ne može jer Cacic može podplatiti sve od glavnog sudca do cistacice na sudu, uz sve to svi se oni medjusobno štite i tome nece biti kraja dok ih se ne sruši. Nu, možda on misli na one zakone koje je sam sebi sa svojim drugovima donio dok je bio na vlasti, a po kojima je mogao legalno pljackati.

Koji su stvarni razlozi protivljenja povratka te zgrade Crkvi ?!

Jutarnji list, 11. ožujka 2006. godine, donosi izvještaj s konferencije za novinare održanoj u prostorijama FOI-a na kojoj: «Cacic je iztaknuo kako se radi o opasnom presedanu, …», zatim: «Cehok je naglasio kako je riec ne samo o pravnom sporu nego o krupnom politickom pitanju, koje može imati dalekosežne posljedice s domino efektom. (…) Smatra da u Varaždinu ne smije dopustiti da se zgrada vrati Crkvi.». Cacicu je opasni presedan povratak ukradene imovine – možda on ne može, kao jedan od najvecih lopova, shvatiti pravo na privatno vlastnictvo, te moralnu i zakonsku obvezu poštivanja toga prava. Cehoku su to dalekosežne posljedice s domino efektom što znaci da se boje onoga što bi možda moglo doci kada bi se ta zgrada vratila Crkvi, jer sasvim je jasno koliko još ima Crkvenih zgrada koje su komunisti uzeli, a nisu vracene sve do danas. Stoga bi moglo biti još zahtjeva za povratkom imovine što, naravno, bandi ne odgovara.
Medjutim ima tu još nešto kada je to za Cacica opasan presedan, a za Cehoka krupno politicko pitanje koje bi moglo imati dalekosežne posljedice se domino efektom, te oštar iztup s recenicom kako Varaždin ne smije dopustiti da se zgrada vrati Crkvi. Slicna je i izjava prorektora zagrebackog sveucilišta prof. dra Tihomira Hunjka kada za Vecernji list 11. ožujka 2006. godine kaže: «Ovaj zahtjev Crkve je najdrasticniji slucaj od svih i ugrožava stratežke ciljeve u hrvatskom sustavu obrazovanja,…» Po cemu je to drastican, a kamo li najdrasticniji slucaj?! Stvar je podpuno jasna, papiri i zakon sve govore i to oni dobro znaju – nešto drugo njih muci!
Svim tim oštrim i prietecim izjavama može pridodati i podatak iz jednog izvješca prof. dra Milana Ivšica Poglavniku dru Anti Pavelicu 14. srpnja 1941. koji govori o masonskom djelovanju u Hrvatskoj, iz njihovih zapljenjenih arhiva, koji kaže ovako: «Kako budno paze masoni na školstvo, vidi se i iz toga, što su masoni viecali o nadbiskupskoj gimnaziji, a stvorili su zakljucak da se onemoguci otvaranje podpune franjevacke gimnazije u Varaždinu.» Dakle uz sve te izjave, životopise i politicka opredjeljenja onih koji su ih dali, te na osnovu ovoga izvješca nije težko doci do zakljucka da je glavni problem tu otvaranje sjemeništa i sjemeništne Gimnazije. Što se tice upletenosti masona u ovo - to ne mogu sa sigurnošcu tvrditi jer nema dovoljno dokaza, ali mogu i predpostavljam da možda i oni svojom «nevidljivom rukom» tu vuku poteze, naravno u suradnji s vlastima, ili s nekima iz vlasti.

Stvarno bi za njih bio vrlo opasan presedan i krupno politicko pitanje, te vrlo drastican slucaj kako kažu da se otvori sjemenište i katolicka škola, te je zbog toga je njihov stav obaj - «Varaždin ne smije dopustiti da se zgrada vrati Crkvi(!)» vrlo jasno kaže Cehok. Cacic isto tako u Novom listu 10. ožujka 2006. godine: «(…) O povratku samog objekta nema ni govora jer mi to ne cemo dopustiti.. Nigdje se do sada nije dogodio povrat takve vrste i to bi bio presedan protiv družtvenog interesa, (…)» Još je rekao kako ce uciniti sve što je u moci Varaždinske Župnije da Fakultet ostane u baroknoj zgradi u centru Varaždina. Dobro se zna o kakvom se i cijem družtvenom interesu radi – sigurno ne u interesu poštenog naroda ili Crkve! Oni znaju da ce otvaranjem sjemeništa i gimnazije u Varaždinu pružiti mogucnost mladeži da se školuje u ustanovi koja nije podpuno pod nadzorom današnjeg školskog sustava. Cilj kuminista je zadržati broj katolickih škola i sprieciti njihovo daljnje otvaranje. Ako bi se otvorila ta škola i sjemenište tada imaju nadležnost nad njom samo po udžebicima koje proprisuje Ministarstvo, a nemju nadzor nad odgojem. A odgoj je u takvoj školi je drugaciji, nego u njihovim praonicama umova. Naravno, takva škola nije dobro došla u Varaždinu cije su vlasti uzko povezane s profesorskim kadrom po varaždinkim školama. Tu tezu dokazuje i izjava Ivana Cehoka koji je prenjela internetska stranica Iskon, 9. ožujka 2006. godine: «Fakultet se nalazi u barkonom centru Varaždina te bi preseljenjem na drugu lokaciju izgubili dinamiku, živost i druženje koje u centru grada donose baš studenti.» Zar sjemeništarci i djaci katolicke škole ne bi isto tako unosili živost, dinamiku i druženje u centru Varaždina – sigurno da bi i to bez psovki, te s kulturnim ponašanjem, odjevanjem i vecinom s izpravnim stavovima i razmišljanjima.

I još nešto – u Varaždinu se gradi sveucilištni kampus na 35 hektara zemlje gdje ce sigurno biti novog i suvremenog prostora za FOI kakav njemu i odgovara kao informatickom fakultetu. Suludo je da oni umiesto takvog prostora «u intersu Fakulteta i studenata» žele staru barkonu zgradu.
Zakljucak

Dakle po svim papirima, zakonu i ugovorima Varaždinska biskupija ima pravo na tu zgradu, da li ce je zaista uspjeti vratiti - najveca je vjerojatnost da nece zbog gore navedenih razloga. Varaždinksa biskupija je još mlada i njoj treba prostora kako imaju i druge biskupije kako bi mogla vršiti svoje poslanje. Ta zgrada povezana je i s cielim kompleksom koji s njom cine Biskupijski ordinarijat zajedno s katedralom, s katedralom je povezana i s naknadno zazidanim vratima. Tu zgradu oduzeli su joj komunisti koji je i danas ne žele vratiti.

S ovim sam želio dati podršku Varaždinskoj biskupiji u borbi za povratak zgrade. Ali isto tako u velikoj su zabludi, a samim time i dušmani hrvatskog naroda oni koji stoje iza recenice u priopcenju Varaždinske biskupije, a ta recenica kaže: «Kako mislimo uci u Europu bez poštivanja jednog od osnovnih prava – prava vlasništva!». Prvo, mi zemljopisno jesmo u Europi, drugo ako udjemo u tu Europu (Europsku uniju) tada cemo uci u novu Jugoslaviju, a tamo ne samo da ce htjeti Crkvu smjestiti u sakristiju, nego ce je pokušati vratiti u katakombe!!

U Oštricama, 15.-17. ožujka 2006. godine
Za Dom – Spreman!
Alen Matušin

Hrvatski korienski pravopis
prema Zakonskoj Odredbi o hrvatskom jeziku, o njegovoj
cistoci i pravopisu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
14. kolovoza 1941. Broj CCXLIX – 1083 – Z. P. 1941.