Pismo profesora Matka Marušica gospodinu Milanu Mogušu predsjedniku HAZU-a

- intervju sa prof Marušicem koji je vodio Darko Belovic

Prof. dr. Matko Marušic

Zavod za fiziologiju

Medicinski fakultet

Sveucilišta u Zagrebu

Šalata 3

10000 Zagreb

Akademik Milan Moguš, predsjednik

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Zrinski trg 11

10000 Zagreb

Predmet: molim uzeti na znanje i clanovima Akademije dati na znanje

Vrlopoštovani akademice Moguš,

molim Vas da mišljenje koje sam iznio u ovomu pismu uzmete na znanje i dadete ga na uvid svim clanovima Akademije prije glasovanja o prijmu novih clanova koje je, koliko sam informiran iz novina, predvideno za dan 18. svibnja 2006.

Ispricavam se zbog moguce neugodnosti, ali savjest mi ne dopušta da prešutim opasnost od moguce Akademijine pogrješke u odnosu na kandidiranje i moguci izbor gospode kolega Miroslava Radmana i Ivice Kostovica.

U Zagrebu, 15. svibnja 2006.

S poštovanjem,

Matko Marušic

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti mora ostati cista i uzorna

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti je u ovoj zemlji najviša i najuglednija znanstvena ustanova, ali time i simbol casti i cestitosti, te intelektualni predvodnik društva. Napose u današnjem vremenu, kad su poljuljane sve društvene vrijednosti, Akademija mora ostati cista i uzorna. To cvrsto vjerujem i držim da to vjeruju i svi gradani Republike Hrvatske. Ovdje se javljam, jer za nekoliko dana Akademija bira svoje nove clanove. Medu kandidatima su i gospoda Miroslav Radman i Ivica Kostovic, za koje držim da ne bi trebali postati clanovi Akademije. Moja je gradanska, ljudska i znanstvenicka, a nadasve domoljubna, dužnost da na to upozorim clanove Akademije i javnost.

Gosp. M. Radman po svojemu znanstvenom opusu zaslužuje biti biran. No, M. Radman je vrlo rano u životu emigrirao, u inozemstvu je napravio cijelu svoju akademsku karijeru i tamo još uvijek živi i radi. Njegovi radovi ne nose ime Hrvatske i ni po cemu nisu hrvatski. Vec samo prihvacanje njegova kandidiranja pljuska je u lice svim hrvatskim znanstvenicima i umjetnicima koji su svoja djela, doduše skromnija, napravili u neizrecivo nepovoljnijim uvjetima. Kandidatura otvara Pandorinu kutiju mogucnosti da se sada u Akademiju kandidira neogranicen broj hrvatskih znanstvenika koji žive i rade u inozemstvu, jer su – stvarno bolji od domacih. Po cemu se onda Akademija naziva hrvatskom? Objašnjenje da Radman ima prijavljen boravak u Hrvatskoj prije je još jedna uvrjeda zdravom razumu, negoli alibi za kandidaturu i moguci izbor. Za znanstvenike poput M. Radmana Akademija ima pozicije dopisnih clanova.

Možda i gosp. I. Kostovic po svojemu znanstvenom opusu zaslužuje biti biran. No, bojim se da su kod njega upitne neke druge stvari. Za vrijeme Domovinskog rata 1991.-1995. prof. I. Kostovic je istodobno obnašao funkcije koje su u temeljnom sukobu interesa. U to je vrijeme, više godina, I. Kostovic bio prodekan za znanost i dekan Medicinskog fakulteta Sveucilišta u Zagrebu, ministar znanosti, potpredsjednik Vlade za humanitarna pitanja i direktor Hrvatskoga instituta za istraživanje mozga (HIIM). U to je vrijeme, po njegovim planovima, inicijativi, predsjedavanju i izvedbi izgraden velebni HIIM. Izgradnju je posredovanjem Medicinskog fakulteta financiralo Ministarstvo znanosti. I. Kostovic njegov je direktor od prvoga dana do danas. U vrijeme njegovih mandata Ministarstvo znanosti kupilo je vrlo skupi uredaj za nuklearnu magnetnu rezonanciju (NMR), snage 2 Tesla, drugi takav u Europi. Uredaj je postavljen u HIIM-u, u “privatno-javnu uporabu”, u okviru privatne klinike “Neuron”. U istom je razdoblju za Medicinski fakultet Ministarstvo znanosti nabavilo vrlo skupi elektronski mikroskop, koji je smješten u susjedni Zavod za patologiju. Direktorica toga “centra” jest supruga prof. I. Kostovica, profesorica histologije. Ona vodi i “istraživacki centar” u HIIM-u, dakle, radi na tri mjesta. Kcer I. Kostovica, psihologinja, takoder radi na HIIM-u, gdje je procelnica jednoga odjela. Naposljetku, sin Krešimir, iako specijalist za kožne bolesti, s ocem objavljuje iz podrucja istraživanja mozga, što znaci da na neki nacin i on radi u HIIM-u.

Valja se prisjetiti da se za mandata I. Kostovica kao potpredsjednika Vlade za humanitarna pitanja u Hrvatskoj dogodila srpska agresija i humanitarna katastrofa širokih razmjera. Problemi te humanitarne katastrofe riješeni su smještanjem prognanika u hotele, što je uništilo i hotele i njih; branitelji su nezadovoljni i ubijaju se, udovice su nezadovoljne, a civilne udruge i medunarodna zajednica kriticne prema tom razdoblju hrvatske povijesti. Srpski zlocini nad Hrvatima nisu prijavljeni u Hag (osim Ovcare), pa stradalnici tvrde da danas srpski zlocinci šetaju Hrvatskom. Hrvatski zlocini nad srpskim civilima zatajeni su od javnosti i nisu procesuirani, pa su danas hrvatski vojnici u Hagu, gdje se, po zapovjednoj odgovornosti, sudi i njima i Hrvatskoj.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nije odgovorna za prošlost, možda ni za sadašnjost, ali sigurno jest za buducnost Hrvatske. Kakvi budu akademici, biti ce i Akademija, a kakva bude Akademija, biti ce i Hrvatska.

Matko Marušic, hrvatski znanstvenik

Potpis pod tekst:

******************************

Zašto je Matko Marušic preporucio Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti da medu svoje clanove ne izabere Miroslava Radmana i Ivicu Kostovica

Dana 15. svibnja 2006., profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Matko Marušic poslao je pismo u pet hrvatskih listova - “Vjesnik”, Vecernji list”, Slobodnu Dalmaciju”, Jutarnji list” i “Novi list”, te predsjedniku Hrvatske akademija znanosti i umjetnosti, akademiku Milanu Mogušu. U pismu (okvir) je iznio argumente zašto kandidati dr. Miroslav Radman i dr. Ivica Kostovic ne bi trebali biti izabrani u redove Akademije. Pismo nije objavljeno, a na sjednici Akademije od 18. svibnja M. Radman nije, a I. Kostovic jest izabran.

Zašto ste bili protiv izbora Miroslava Radmana?

Kao što sam rekao u pismu: zbog moralnih razloga. Radman je svoju karijeru napravio u inozemstvu i nije pošteno da onda na njezinu kraju postane akademik - u Hrvatskoj.

I to je sve? Mislite da li on inace zaslužuje izbor?

Inace je on po znanstvenom opusu deset do sto puta jaci od nekih akademika izabranih 18. svibnja 2006.

Zašto ste bili protiv izbora Ivice Kostovica?

To sam takoder rekao u pismu. Zato što je u vrijeme Domovinskog rata istodobno obnašao cetiri funkcije: potpredsjednika Vlade za humanitarna pitanja, ministra znanosti, dekana Medicinskog fakulteta Sveucilišta u Zagrebu i direktora Hrvatskog instituta za istraživanje mozga u izgradnji. S tih je položaja u Institut usmjerio golem državni novac, ranga nekoliko stotina milijuna kuna, a zanemario je humanitarnu katastrofu koju je donio rat. Nakon rata Hrvatska država i hrvatski narod trpe strašne posljedice propusta u podrucjima za koja je Kostovic bio zadužen u ratu, a on ima golemo privatno bogatstvo i velebni mramorno-mjedeni Institut, u kojemu je i dalje direktor i u kojemu mu radi cijela obitelj. U Institutu radi i privatna tvrtka na uredaju NMR koje je kupilo Ministarstvo znanosti. „Njegovo“ Ministarstvo znanosti kupilo je i elektronski mikroskop pa s time njegova supruga vodi i fakultetski Centar za elektronsku mikroskopiju. A 18. svibnja 2006. Kostovic je postao akademik. Zar Vam se ne ježi kosa na glavi?

Zašto i kako povezujete položaj potpredsjednika Vlade za humanitrna pitanja i hrvatske probleme vezane za Haški sud?

Po definiciji svoje funkcije i po onome što je Kostovic na toj funkciji radio (a to su svaki dan svjedocile vijesti u hrvatskim medijima), potpredsjednik Vlade za humanitarna pitanja postojao je u ratu, danas te funkcije nema, zar ne? To znaci da je on u Vladi bio zadužen – za sva humanitarna pitanja proistekla iz ratnih dogadanja: prognanike i izbjeglice, strategiju postupanja prema zlocinima nad civilima i neprijateljske i naše strane, identifikaciju poginulih, potragu za nestalima, brigu o stradalnicima i invalidima, pitanja nagrada i odlikovanja, mirovina, odšteta, stanova i kuca koje su napustili Srbi, brigu za povratnike, za suradnju s medunarodnim mirotvornim i humanitarnim udrugama, itd.

Pojasnite detaljno kako je ta funkcija povezana s Haškim sudom za zlocine na podrucju bivše Jugoslavije.

Uzmimo jedan scenarij s kojim bi se suglasio Haški sud, a vjerujem i naša javnost. Poznajem slucaj Medackog džepa. Iz Medackog džepa pobunjeni Srbi, nevezano uz vojne akcije, topovima iz blizine mjesecima tuku Gospic i ubijaju civile i djecu. Hrvatska vojska poduzima brzu i uspješnu akciju i potiskuje ih. No neki hrvatski civili, prognanici koje su ti, sada pobijedeni Srbi, prije toga bili istjerali iz njihovih domova, ubili im clanove obitelji, silovali žene ili kceri, dodu za vojskom i – pobiju i krive i nevine Srbe. To je nedopustivo, bez obzira na sve što je prije bilo i tko jest, a tko nije kriv. Evo kako Haški sud raspodjeljuje krivnju (optužnicu) - na generale Ademija i Norca, koji su rukovodili akcijom potiskivanja pobunjenika, a optuženi su za hrvatske ratne zlocine pocinjene u tijeku te akcije.

1. Sami su to ucinili. Nisu, to je jasno.

2. Poticali su da drugi to ucine. Nisu, ali sud sudi za pocinjena djela; no za poticanje nema ni dokumenata ni svjedoka, dakle ni za poticanje nisu krivi.

3. Nisu sprijecili zlocine. Doista nisu, i oni moraju dokazati da nisu mogli sprijeciti, odnosno da nisu bili nadležni za sprjecavanje. Ili su možda mogli, ali nisu ocekivali takvo što, a morali su. Tada krivnja ostaje, ali je manja, kao neoprez ili nehoticna pogrješka.

4. Nisu kaznili pocinitelje. Nisu, ali otvara se pitanje tko je bio dužan kazniti te Hrvate koji su ubili poražene Srbe bez sudenja. Jesu li to generali Ademi i Norac? Jesu li oni nadležni za civile? A za vojnike (ako su vojnici pocinili zlocine)?

To je suptilno pravno pitanje na koje ja ne želim nestrucno odgovoriti. Ali cini mi se da komunikacija s državnim odvjetništvom za svaki oblik zlocina, pocinio ga civil ili vojnik, ne leži na vojnim zapovjednicima, nego na – osobi u Vladi zaduženoj za humanitarna pitanja. Cija je, dakle, ta toliko sporna „zapovjedna odgovornost“ kad Hrvati pocine zlocine nad Srbima? Je li ona na generalima-zapovjednicima, ili na politicaru koji je u pitanjima zlocina nadreden tim zapovjednicima? Držim da odgovor na to pitanje sadrži rješenja katarze svih hrvatskih domoljuba, da leži u srži haške pravde i da – vapi za jasnim pravnim, politickim i pravednim otkrivanjem i hrvatskoj javnosti i haškome sudu.

Jeste li iznenadeni time što mediji Vaše pismo nisu objavili?

Nisam toliko iznenaden koliko sam tužan. Kad se pet najvažnijih hrvatskih dnevnika ogluši na relevantnu informaciju uglednoga znanstvenika, to znaci da stanje u medijima nije dobro. Buduci da urednici koji su procitali moje pismo nisu glupi, znali su njegovu važnost. Iskljucujem istodobnu korupciju na pet mjesta. Znaci da ih je poplašila težina i važnost informacije. To znaci da se ne osjecaju slobodnima i neovisnima, kao što vrište u manje važnim slucajevima.

Jeste li iznenadeni time što akademik Moguš nije Vaše pismo obznanio akademicima?

Nimalo. Cijela hrvatska akademska zajednica zna kako Akademija funkcionira. I to ismijava gorkim smijehom. Doduše, s Akademijom se, u privatnim razgovorima, najviše ismijavaju sami akademici.

Pa zašto ste onda slali pismo?

Dobro pitanje, i još bolji i važniji odgovor: zato što je to moja gradanska, domoljubna i znanstvenicka dužnost! Neugodna, ali dužnost. Uvjeren sam da veci dio, najvažniji dio, hrvatske akademske zajednice zna i misli o Kostovicu što i ja, a nitko se to ne usudi reci. Akademici cak i glasuju za njegov prijam u Akademiju. Zar to nije žalosno i – vrlo nepovoljan znak za hrvatsku akademsku zajednicu, Akademiju i – cijelu Hrvatsku? A ja kažem: ako su oni mladici mogli, zbog ljubavi prema Hrvatskoj, za svoj novac kupiti kalašnjikove, i otici u sigurnu smrt u Vukovar, zar ja smijem, zar itko smije, dopustiti da ga neugoda sprijeci da kaže vrlo važnu istinu za hrvatsku buducnost?!

Je li Vaše pismo pridonijelo da Radman bude odbijen u Akademiji?

Nije. Dokaz je to što je Kostovic komotno izabran. A slucajevi su jako razliciti, s tim da je Kostovicev moralno, materijalno i državotvorno mnogo, mnogo ozbiljniji. Bojim se da Akademici nisu ni culi ni vidjeli moje pismo.

Prije nekoliko dana Vaša je supruga nevoljko javno priznala da je na Medicinskom fakultetu vec tri godine progone u kojima sudjeluje Ivica Kostovic (cak je upotrijebila rijec „mobbing“). Je li to Vaše pismo ipak na neki nacin osveta za taj mobing?

Kostovicevi napadaji na moju suprugu – njegova su osveta meni, a moje pismo Akademiji i novinama, dio su mojega suprotstavljanja pošasti korupcije koja od 1990. vlada Hrvatskom. Od godine 1991. Kostovic i ja radili smo kao prodekani na Medicinskom fakultetu (ah, da, uza sve to – stalno je bio i fakultetski – prodekan za znanost, sad ste me podsjetili) i tada su poceli naši strašni sukobi o strašnim temama. Najprije nisam shvacao što on to radi, pa sam shvacao parcijalno, pa više, a nikad potpuno, jer to što on radi obicnom je umu nezamislivo. Treba znati da, bez obzira na to kako izgleda i govori, on je, prvo, jer je jako, jako inteligentan, a drugo - takvi postupci ipak nisu toliko uobicajeni, cak ni u mladoj hrvatskoj demokraciji, prepunoj nemorala i korupcije. Izbor u Akademiju naprosto koincidira s drugim, anonimnim, napadom na moju suprugu (ti se podmukli ljudi boje mene napasti). Ja bih to pismo bio napisao i da nije bilo anonimnog napada na moju suprugu.

U krajnjoj liniji, ni naši niti iciji privatni odnosi nisu nimalo važni. Kljucna pitanja su: prvo, je li istina ono što sam ja napisao, i drugo – jesu li to clanovi Akademije (i javnost) trebali saznati prije glasovanja. O tome treba razmišljati i govoriti, sve drugo je naprosto manje ili više prikriveno zamagljivanje problema.

Sada je kasno, Kostovic je izabran u Akademiju.

Nikad nije kasno. Hrvatska je vjecna. Uvijek cemo se morati truditi da bude što cišca i poštenija, što demokratskija i što – draža. Jer samo nam cista i poštena Hrvatska može biti draga. A Hrvatska, to smo - mi.

Matko Marušic