Pitamo se, dali postoji vidljiva volja za tim u danasnjem vladajucem etablishementu ili dali je ta volja postojala vec u1990 godini kada se uspostavljala nova Hrvatska Drzava ?

Svi poznati i vidni elementi kazu da za to nema ili nije bilo istinske politicke volje ni 1990 i kasnije sve do nasih dana i u izmjenjenim bojama razlicitih vladajucih garnitura !

Saznanja javnosti kazu da te volje nije bilo iz oportunistickih razloga, strah od bumeranga, jer bi se veliki broj politickog etablishementa nasao pod lupom upitnosti.Takovo stanje sa druge strane i odugovlacenje rjesavanja tog problema, cinilo je nazocnijim tu pojavu kao latentni problem u svim politickim i inim javnim razmisljanjima. Nepotrebno je isticati vidljivu nadu narodnih masa da sazna sve detalje mentalno-moralnog stanja nacije,konacno volje za krscanskim oprostom, punom pomirbom, ali na tragovima pune istine, osvjetljene istine. Sve drugo su permanentne frustracije naroda koji gubi vjeru u generacije svojih politickih celnika, koji gube nadu i vjeru u istinu koja tesko stize, iako je ona 1990. godine izgledala na dohvat ruke, mogucom, neizbjeznom. Pomirba bez obzira na boli da, ali pomirba na istini, ali ne sutnja u lazima i manipulacijama, tinjala je u narodu svih ovih godina.Opce etablirani i vidljiv minimum koji se uspostavio u javnom mnjenju, u hrvatskoj javnosti, bio je taj, da se u najmanju ruku objave sva imena umjesana u udbaskim spregama i umrezenjima.To je bio razuman minimum ! No razlicitim bojama hrvatske vlasti je vise odgovarao prostor manipulacija, ucjena, objeda, jer kad se javno istina nezna, onda i lazi mogu biti « istine », sto se ne malo rabilo u minulim vremenima i politickim suceljavanjima.

To je trebalo uciniti vec 199o. godine i na taj nacin sprijeciti sve manipulacije koje su se dogadjale minulih godina na hrvatskom prostoru.

Anticipirajuci takovo stanje,kao opasnost za buducnost i zdravlje stanja politickog duha u Hrvatskog i za zdravlje opce drustvene atmosfere, i sam sam publicirao vec tada razmisljanje u Vjesniku na citavoj stranici (u zajednici sa Nevenom Simcem), koji i danas u tom pogledu ima svoju aktualnost, naslovljen "Hrvatska'71 ili kako dalje",(Nedjeljnji Vjesnik,18.ozujka 1990),a koji izmedju inih tretira i taj problem. Natpis koji je svojom umjerenoscu izazvao pozornost politickih analiticara i javnog mnjenja, je lezao u redakciji Vjesnika tri mjeseca, dok kod izvrsne vlasti nije bilo ni jednog vidljivog znaka zelje provedbe jedne sasvim logicne i pravedne ideje, koja dakako ima u sebi i odredjene moralne i dugorocno ispravne politicke temeljnice cistije politicke klime buducnosti Hrvatske.

Moj pogled na na taj problem se nije bitnije mjenjao. Danas kao i prije 16 godina, mislim da je nuznost za moralno ozracje Hrvatske uciniti nekoliko koraka da se politicko ozracje Hrvatske ucine snosljivijim i ciscim :

Prvo, ideja polazi od toga da treba apsolutno objaviti imena svih oni koji su suradjivali sa Udbom i drugim anti-hrvatskim sluzbama, ali da treba napraviti distinkciju na one koji su su svoju suradnju vrsili po prisili, od onih koji su to vrsili po svojoj dobroj volji, ali cija djelatnost nije prouzrocila gubitak ljudskih zivota.

Drugo,i jednima i drugima treba dati javni oprost, ali cinjenice treba obznaniti poradi hrvatske javnosti, poradi mentalnog zdravlja nacije, u "Bijeloj knjizi", koju bi trebali sastaviti istaknuti, nepristrani, izvanstranacki hrvatski povjesnicari i strucnjaci, na osnovu preciznih arhivskih cinjenica i provjerenih iskaza zrtava i obitelji udbaskih sikaniranja, pritvaranja i zatvora, izbjegavajuci pri tome bilo kakove ambiguitete.

Trece, utvrditi preciznu listu svih oni koji su svojom suradnjom sa Udbom prouzrocili smrtna stradanja ili dugorocne robije, one koji su bili instigatori udbaskog i policijskog nasilja. List ove kategorije treba objaviti u posebnoj knjizi u rezimiranim opisnim cinjenicama, ali i na Web-u kako bi najsira javnost to mogla imati na uvidu !

Cetvrto.Sve one koji ulaze u prethodnom stavku,koji su ukaljali svoje ruke krvlju hrvatskih mucenika, treba procesuirati i izvesti pred sud pravde, osuditi, bez mogucnosti zastare njihova zlocina!!!

Istina, povjesne cinjenice, koliko god bile strasne, porazne i sramotne za njihove sudionike u zamjenu za javni oprost, pravnu aboliciju i gradjansku sigurnost je minimum sto bi trebalo napraviti.

Da se odmah prislo ovom problemu, na predlozeni nacin, mogli smo imati i pravedniju i sretniju vlast, zanovanu na ljudima besprjekorne proslosti, vodjena istinskim humanim nacelima, a istovemeno cistiju politicku klimu koja iskljucuje bilo kakvu manipulaciju koje jos uvijek truju i trovati ce hrvatsko drustvo fragmentarnim istinama.

Jer istina u ovoj domeni bolno nedostaje jos uvijek, i danas, Hrvatskoj i hrvatskim gradjanima.

U Parizu,23. ozujka 2006.