Andjelko Galic

Nedavno je Vecernji list objavio sliku na kojoj su prikazani ministri
Nezavisne Drzave Hrvatske koji su odmah nakon zavrsetka rata izruceni partizanima, osudjeni po brzom postupku i ubijeni u Maksimirskoj sumi a zatim zakopani u jednoj od otprilike 700 masovnih grobnica koje su do danas neistrazene a nalaze se na hrvatskom teritoriju. Vecernji list pise da su “jugoslavenske vlasti odmah nakon svršetka Drugoga svjetskog rata uspjele doci do dijela bivše vlade NDH”. Kako Vecernji ocito raspolaze “izvornim” informacijama o tom zlocinu nevjerojatno je koliko su sturi i povrsni u svom izvjestaju o jednom tako vaznom nacionalnom dogadjaju. Kako je to da je skoro cijela Vlada bila izrucena, gdje, tko, kada i zasto ih je izrucio? Niti jedne jedine konkretne rijeci o tome od tog naseg novinskog bezimenog komiteta a niti o izvoru informacija. Cudno zar ne?

Na slici koju je Vecernji list objavio vide se ljudi koji svojom pogledom i drzanjem glasno govore da im je u trenutku snimanja bilo jasno sta ih ceka i da su tu stravcinu odluku s dostojanstvom prihvatili kao svijesnu zrtvu za stvaranje Hrvatske Drzave. Slava im! Imaju li njihove obitelji, njihovi sljedbenici i nas narod, za kojeg su oni zivote polozili, pravo znati gdje se nalaze kosti njihove?

Vecernji list se ne bavi takvim temama nego odmah prelazi na “bit stvari” te nas izvjestava da su “Predsjednika Vlade Nikolu Mandica i još 13 ministara saveznici izrucili partizanima, a medu njima je najpoznatiji bio Mile Budak, književnik i doglavnik.” Opet je Dr. Mile Budak glavna tema, ocito im i mrtav Dr. Budak jos uvijek smeta. Zbog cega? Da nije mozda u pitanju Dr. Mile Budak kao ideja?

Da, medju odabranima je bio i Dr. Mile Budak, ministar na raznim polozajima za vrijeme drzave – to jest za vrijeme rata, intelektualac na visini zadatka, hrvatska i dusa i srce i mozak. Autor clanka u Vecernjem listu oduzima mu njegovu zasluzenu titulu doktora kao sto je to inace obicaj u zadnjih 60 godina kad je rijec o hrvatskim velikanima. Tako se redovno od 1945 oduzimaju titule i svim drugim koji su bili u Vladi Nezavisne Drzave Hrvatske – a skoro svi su za redom bili sami doktori: Dr. Ante Pavelic, Dr. Kulenovic, Dr. Artukovic itd. – da nabrojim samo neke - i to vrsni strucnjaci – svaki u svom podrucju. Naravno da im se titule ne oduzimaju slucajno nego zato sto nije lako sve same doktore obrazovane i nacionalno svijesne i spremne na najvecu zrtvu osuditi kao najnobicnije neznalice. Njih je trebalo obezvrijediti do kraja da mi danas ne bi imali tako divnih primjera nacionalno svijesnih intelektualaca. A bilo je naravno i drugih razloga za to divljastvo protiv Vlade Nezavisne Drzave Hrvatske.

Poznato je da je fizicki puno lakse covjeku izdrazti grozotu svog vlastitog zlodjela ako se zrtva svede na zlocinca, na kriminalca, na izdajnika, na neznalicu ili na golog jadnika koji nema nikog i nista, ako mu se zatre svaki trag, ako mu ni njegovi najblizi ne moraju znati ni za kosti njegove. Tako razgoliceni i liseni svega ljudskog ministri su Vlade Nezavisne Drzave Hrvatske u ocima partizanskih zlocinaca bili nitko i nista, ergo nad njima je lakse mogla biti izvrsena stravicna smrtna kazna jer se nisu htijeli boriti za ciljeve boljsevicke internacionale nego samo za Nezavisnu Drzavu Hrvatsku. Za takvo se nesto tada kao i danas moralo ginuti jer se takav grijeh ne oprasta kako onda tako ni dan danas.

Dakle, ubijeni su ne radi nacizma ili radi krsenja domaceg prava nego radi borbe za drzavu koju su vodili prije pocetka Drugog svjetskog rata, radi svega onoga sto su clanovi te Vlade uradili za vrijeme starog jugoslavenskog rezima puno prije nego sto je proglasena Nezavisna Drzava Hrvatska.

Vecenji list, naravno u ko-ordinaciji s voljom danasnjih vlasti, taj dio zaboravalja. Zaboravlja se da je Dr. Ante Pavelic bio u istoj delegaciji sa Dr. Stjepanom Radicem u beogradskoj skupstini kad je Radic zajedno s cijelom ekipom upucan. Zaboravlja se da su Dr. Antu Pavelica u Beograd spremili gradjani grada Zagreba kao svog narodnog i direktno biranog predstavnika. Zaboravlja se da je Dr. Mile Budak u Beogradu osudjen na smrt u odsutnosti radi svojih aktivnosti uperenih k stvaranju Nezavisne Drzave Hrvatske puno prije nego je i poceo Drugi svjetski rat. Zaboravlja se da su ga partizani pogubili u Maksimirskoj sumi na samu godisnjicu smrtne osude izrecene u njegovom odsustvu u Beogradu. Zaboravlja se da nista od toga nije bilo slucajno i da je i danasnjim vlastodrscima u Zagrebu jako stalo da se o tom nista ne zna i da o tome nitko nista ne prica.

Zato pristup sacuvanim informacijama i slikama imaju samo odabrani rezimski novinari koji o tome mogu pisati samo s odobrenjem danasnjih politickih komesara. Masala moderna partizanska Hrvatska!

Valjda zbog istih razloga mi danas svi moramo slusati uglavnom samo ono sto o tome pusta partizanska obitelj Goldstein koja nam nudi samo isjecke navodnih rasnih zakona a sasvim “slucajno” zanemaruje objaviti izvadak iz Narodnih novina u kojem se jasno vidi da je Vlada Nezavisne Drzave Hrvatske zabranila rad Nacisticke stranke na cijelom prostoru Nezavisne Drzave Hrvatske, to jest od Zagreba do Zemuna. Oni isto tako slucajno zaboravljaju objaviti sve one zakone kojima je Vlada Nezavisne Drzave Hrvatske razvodnila sve ono sto su morali potpisati pod pritiskom svojih “saveznika” tako da u praksi od tog rasistickog zakona nije skoro bilo nista ni u usporedbi s duhom danasnjeg vremena a da i ne govorimo o tome sto je bilo prihvatljivo u Europi prije pocetka i za vrijeme Drugogo svjetskog rata to jest u duhu onog vremena.

Smije li itko ista reci o tome da se tada oruzje samo moglo kupiti od Njemaca i da su nas Njemci toliko “voljeli” da su nam prodavali sedam vrsta pusaka a sest vrsta municije – valjda ne da nam pomogunu pri snadbjevanju nase vojske. Oni isto tako zaboravljaju opisati Zagreb bas onakvim kakav je bio izmedju travnja 1941 i svibnja 1945 da ne bi netko slucajno primjetio da su pravoslavni slobodno marsirali u sred bijelog Zagreba slaveci svoga Boga i noseci svoja obiljezja? Kako je to moguce, covjek se pita, ako je Vlada bila prema njima tako surova, ta Vlada koju je pod hitno trebalo streljati i zakopati tamo gdje ih vise nitko nikada nece naci, ta Vlada koja je u sred rata sazivala Hrvatski Drzavni Sabor i sve zastupnike koje je narod izabrao bez obzira na njihovu stranacku pripadnost pozvala u Sabor da bi ta nasa jedinstvena drzavotvorna ustanova ponovo zazivjela nakon tih sramotnih odluka iz 1918. godine?

Vecernji list nas isto obavjestava – opet kazem nista to nije slucajno – kako su clanovi nase tadasnje Vlade smaknuti nakon sto su “ovjekovjeceni na zajednickoj fotografiji” i da je za razliku od njih, eto Ante Pavelic (Vecernjem listu i njegov doktorat puno smeta) i “najveci dio njegove nekadašnje svite” uspio “pobjeci pred partizanima ili izbjeci izrucenje”.

Mozda oni u Vecernjem listu raspolazu drugim informacijama koje nisu dostupne nama obicnim smrtnicima ali ono sto je dostupno o povijesti Drugog svijetskog rata jasno ukazuje da vojska NDH nije nikada bjezala od partizana niti je ikada bila porazena na bojnom polju. Samo povlacenje hrvatske vojske bilo je planirano i po preporuci sada vec blazenog Alojzija Stepinca koji je na osnovu pouzdanih informacija i sam ukazivao da ce Zagreb biti sravnat sa zemljom ako se u njemu bude pruzao otpor “saveznicima” i zato se trudio da hrvatski zapovjednici ne vode bitku za Zagreb. Naravno da je kardinal bio u pravu jer u svibnju 1945 to ne bi vise bio rat izmedju ustasa i partizana nego zajednicki potphvat Rusa i Engleza i Amerikanaca protiv hrvatske vojske.

Ali danas je “nasim” beogradskim vlastima iz Zagreba vaznije od isine i od bilo cega drugog odvojiti Dr. Antu Pavelica ne samo od hrvatskog naroda, hrvatske vojske, nego i od Vlade koja je s njime stvorila drzavu. Zasto? Zato sto je on radio sve ono sto jedan drzavnik mora raditi da bi pomogao svom narodu stvoriti svoju vlastitu drzavu a o cemu ovi jadovi od vlade danas ne smiju ni sanjati a kamo li poduzeti konkretne poteze da konacno zazivi prava nezavisna i prava Hrvatska Drzava na koju bi svaka Hrvatica i Hrvat mogli biti ponosni onako kako je cijeli nas narod bio ponosan na svoju drzavu od njenog proglasenja 10. travnja 1941. godine pa sve do njenog nestanka u krvi u Maksimirskoj sumi i preoravanju kostiju kojeg su izvrsili partizani na Mirogoju i drugim mjestima diljem Hrvatske da bi unistili ne te ministre nego ideju slobodne Hrvatske.

I tako nas Vecernji list na veliko obavjestava da su “slicno završili i vodeci ljudi operacije Gvardijan, na celu s Božidarom Kavranom, koji su u nekoliko navrata upali u Jugoslaviju 1947./48. godine kako bi srušili komunisticku vlast”. Tako se dakle pise povijest na partizanski nacin. Ono sto nije mogla naoruzana vojska od nekoliko stotina tisuca hrvatskih branitelja 1945. godine sada ustase iz 1947./48. godine pokusavaju ostvariti upadima nekoliko malih grupica od desetak ljudi i to “u nekoliko navrata”. Takvim se laznim konstrukcijama naravno zeli obezvrijediti ustasko zapovjednistvo i zataskati notorna cinjenica da je operacija Guardijan od pocetka bila partizanska akcija zacrtana da bi se pohvatalo sto vise potencijalnih jugoslavenskih neprijatelja. I zato cinjenica da su “gotovo svi uhvaceni, a kolovode osudeni na smrt i takoder strijeljani u Maksimiru, bez traga o tome gdje su pokopani” uopce ne iznenadjuje ako ze zna tko su bili ti “vodeci ljudi”.

Cijelu operaciju Gvardijan su smislili partizani i to oni najodgovorniji. Uvukli su se u redove malog broja odabranih hrvatskih vojnika koji su ostali da bi se borili protiv partizana jer nisu mogli vjerovati da ce komnizam dugo ostati na vlasti. (I ta je tema krizara, skripara i svih drugih koji su se borili protiv komunizma sve do ranih 50.tih godina proslog stoljeca jos uvijek zabranjena pa radi toga potpuno neistrazena.) Cijelu su pricu dakle zamislili partizanski strateski mozgovi da bi navukli Dr. Antu Pavelica da se vrati i pocne borbu protiv partizana po “sumama i gorama” i da ga onda oni tako najprije navuku na svoj teren pa onda likvidiraju po istoj formuli kojom su to namjestili Drazi Mihajlovicu. Partizani su s razlogom izabrali Bozidara Kavrana kao vezu koja ce navesti Poglavnika da se vrati i bori po sumama. Dr. Ante Pavelice je dobro znao tko su komunisti i da se komunisticka vlast ne moze srusiti borbama po sumama pa na te partizanske trikove nije ni reagirao.

Tesko je zamisliti veceg rodoljuba od Bozidara Kavrana. Njega su partizani bas radi toga i izabrali za ovu najtezu operaciju. Kavran je medjutim imao samo jednu manu: u silnoj zelji da promijeni nasu surovu stvarnost zaboravio je da je izdan pa kad su se partizani docepali njegove sifre on o toj opciji nije ni razmisljao, Kavrana su partizani kasnije drogirali i tako kontrolirali i tako ga spremali na posao kojeg su oni za njega isplanirali a da on toga ocito nije bio svijestan. Da je bio pod utjecajme droga potvrdio je i lijecnik koji ga je pregledao na njegovom zadnjem pokusaju u Rimu da dodje do Poglavnika i uvjeri ga da krene u sumu. Kavran u Rimu nije uspio ni vidjeti Poglavnika a kamo li s njime razgovarati o partizanskim smicalicama. Nakon sto se vratio neobavljena posla iz Rima i nakon sto su partizani u njega bilo ulozili toliko truda Kavranu i njegovoj pratnji po krvavoj partizanskog logici nije bilo druge – i on je sa svojima morao nestati u stravi Maksimirske sume.

A zasto o tome svemu sute sveucilisni profesori povijesti koji su na drzavnom proracunu i zasto nitko od njih ne smije istraziti te teme? Nije valjda da se boje sukoba sa svemocnom Zemaljskom komisijom koja je sve utvrdila vec 1946 i svu “origninalnu” dokumentaciju ovjerila svojim pecatom, i to naravno cirilicom da se zna tko je bio pobjednik tog rata? Kad crveni fasisti mucki ubijaju nas narod u sklopu partizanskog rusenja Hrvatske Drzave a nama to prodaju kao svoju borbu za stvaranje Hrvatske Drzave onda je to perverzija – do sad nevidjena, znak da su stvarno dosla posljednja vremena. A iza tih vremena dolazi istina, tko zna, mozda cak i na stranice Vecernjeg lista.