Je li Hrvatsko slovo postalo glasilom neostaljinista?

ili

Kako je Josip Brkic, nekadašnji pomocnik Gorana Babica, glavnog
urednika nekadašnjega komunistickoga glasila Oko u Hrvatskome slovu
napao predsjednika Matice hrvatske Igora Zidica.

Cini se da smo se ponovno uspavali, ili su nas uspjeli uspavati, pa
nam u snu prodaju nekadašnje naše progonitelje i njihove slugane kao
iznimne hrvatske domoljube i s našim ih klimoglavom postavljaju na
kljucna upravna mjesta hrvatskih institucija, pa tako i na ona u
kulturnim udrugama.

Naime, u jeku predizbornoga sukoba koji se odvija izmedu clanstva
Matice hrvatske koje podupire ponovnu kandidatutru svoga predsjednika
Igora Zidica i Maticinih potredsjednika (Bogišic, Lukic,
Marojevic, Sucic) u inace kako se cini državotvorno i domoljubno
usmjerenome Hrvatskome slovu pojavio se clanak s vrlo uvrjedljivim i
za manje upucene vrlo zbunjujucim napadom na Zidica.

Poznato je da je u vrijeme Gotovceva predsjednikovanja u Maticu,
tocnije, u njezin sam upravni vrh, primljena i skupina osoba kojima je
nacionalni osjecaj vrlo dvojben, a interesi vrlo osobni. Ti su se
došljaci vrlo brzo stopili s malobrojnom vec otprije u udruzi
postojecom skupinom navodnih neoliberala, u biti neostaljinista, koji
promicu internacionalizam, ali onaj koji za sada završava na
granicama negdašnje Jugoslavije. Nije cudno što je pokojni Petar
Šegedin, koji je 1991. svecano inaugurirao Gotovca kao predsjednika
Matice, nakon dvije godine, na sjednici Skupštine na kojoj je Gotovac
ponovno izabran, održao govor u kojem je oštro osudio nacin na koji
Gotovac vodi Maticu i demonstrativno napustio sjednicu. Nakon
Gotovceve smrti ta je skupina pokušala kandidirati za predsjednika
Vlahu Bogišica, no hrvatska je struja ipak uspjela istaknuti za
kandidata pomirbenu osobu Josipa Bratulica.

Ta skupina tobožnjih gradanskih demokrata, soroševaca,
goldštajnovaca i sitnih prodavaca hrvatskih interesa, kojima je
glavni cilj dekroatizacija Hrvatske i ponovna uspostava
balkanskoplemenskih odnosa u kojima bi oni sa svojim skromnim
intelektualnim potencijalima i zbrckanim znanjima bili intelektualna
elita, nije tada u potpunosti uspjela zavladati Maticinim vrhom. Uz
kolebljiva predsjednika još bi svoju vlast i mogli provoditi, ali su
Maticina pravila bila za njihove namjere previše demokratska, pa ih
je trebalo preurediti tako da se demokratski utjecaj Maticina
clanstva na Središnjicu što više onemoguci. Na ruku im je išla
promjena Zakona o udrugama, te su Maticina Pravila od obnove rada
1991. cak dvaput temeljito mijenjana i svaki su put predvidene sve
vece ovlasti Središnjice. Pravila su sada takva da postojecoj
vladajucoj strukturi u nedogled omogucuju neometani ostanak na
celnim mjestima. Prilagodivši Pravila svojim interesima
neostaljinisti (više bi im odgovarao naziv koji bi odražavao njihovu
umreženost u razne službe i interesne skupine) u novome su se
Bratulicevu mandatu morali nositi i s osobom koja im nije htjela
suflirati, bio je to glavni tajnik Stjepan Damjanovic, koji se,
uvidjevši kamo je dospio i nemocan da provede vece promjene, nakon
isteka svoga mandata povukao, odnosno odlucio je da se više ne ce
kandidirati. Sada su neostaljinisti na Damjanovicevo mjesto
predložili svoga «spavaca» dotadašnjega gospodarskog tajnika
Zorislava Lukica, a na mjesto predsjednika pokušali su ponovno
kandidirati neumornoga i sveprisutnoga balkan-ideologa Vlahu
Bogišica. Znajuci da bi izbor Bogišica za predsjednika bio konac
one Matice hrvatske osnovane daleke 1842. radi promicanja i ocuvanja
hrvatskih kulturnih, politickih i gospodarskih unteresa, naši su se
maticari ipak trgnuli i na sastanku Maticina Glavnoga odbora
uskocili u vec pripremljen scenarij te su na opce iznenadenje
predložili nestranacku i do tada u javnosti neistaknutu osobu -
direktora Moderne galerije, povjesnicara umjetnosti prof. Igora
Zidica.

Zidic je na sjednici Glavne skupštine dobio opcu potporu clanstva,
no nakon sjednice docekala ga je (sada još ojacana i s Lukicem kao
glavnim tajnikom) potredsjednicka cetvorka i nezanemariv broj vrlo
agilnih neostaljinista u Glavnome odboru i u ostalim tijelima i
službama Središnjice. Zanimljivo je da je Maticin casopis Vijenac
objavio govore što su ih potpredsjednici održali na sjednici
Skupštine, a da Zidicev nadahnuti govor, koji je svo nazocno
clanstvo Skupštine digao na noge, nije objavio. U Matici je Zidic
zatekao goleme dugove, potpuno nesredeno stanje i enormne gubitke,
poglavito u Nakladnome zavodu i u Vijencu, a zajedno s enormnim
dugovima, Zidic se morao nositi i s Maticinim potpredsjednicima koji
su prema najnovijim Pravilima u svome djelovanju potpuno samostalni i
koji mu ne moraju polagati nikakve racune, koji mogu putovati, primati
dnevnice i trošiti Maticin novac bez njegova odobrenja, dapace, oni
Zidica, kad na Predsjedništvu iznese prijedlog koji im ne odgovara,
cesto nadglasuju i prijedlog se ne prihvaca, a slicno se
orkestrirano dogada i na Glavnome odboru. Zidica njegovi
potpredsjednici javno nekažnjeno napadaju i klevecu u hrvatskome
tisku, optužujuci ga za euroskepticizam, nacionalizam, koketiranje s
tzv. desnim snagama u društvu i slicno. Medu njima prednjace
narucene pisanije balkanskoga barbarogenija Vlahe Bogišica, ciji su
napadi na Zidica izazvali pojedine ugledne maticare i Maticine
ogranke da se javno ograde i osude Bogišiceve postupke. Dogada se da
se obrana predsjednika Zidica koju pišu pojedini ogranci objavljuje u
tisku, a da se tekst obrane upucen Maticinu Predsjedništvu i
Glavnomu odboru na sjednicama tih tijela uopce ne spomene. Zidic,
kojemu se redovito pripisuje zapuštanje Matice, radi mnogo iako mu je
u Središnjici djelovanje nedopustivo ograniceno. Obnavlja povjerenje
ogranaka u Središnjicu, vraca odijeljeni ogranak u Splitu u
administrativno okrilje Matice, zašticuje vjecno napadan rijecki
ogranak, drži programske govore i daje intervjue u kojima u ime Matice
neopterecen stranackim pripadnostima progovara o kljucnim problemima
Hrvatske i onoga što se oko nje zbiva.

Onemogucen da uspješno djeluje u Matici, Zidic koncem svoga mandata
izjavljuje da se povlaci i da traži odgovarajucega zamjenika. Vrlo
mu brzo neostaljinisti podmecu svojega covjeka, maticara koji se
tijekom nekoliko posljednjih godina kozmeticki preoblikovao u
neupitnoga hrvatskoga domoljuba, pa je tako i predstavljen Zidicu i
njegovu krugu. Bio je to Marko Samardžija, osoba koja je u jeku
prijepora o hrvatskome pravopisu predložila da Matica izradi
«treci», navodno pomirbeni, pravopis. Zidic je povjesnicar
umjetnosti i nije upucen u prijepore oko hrvatskoga pravopisa, kao
što to tada, zbog priopcajne blokade, nije bio ni znatan dio
nelingvista, te nakon savjetovanja s navodnim «strucnim i
dobronamjernim» pojedincima, pristaje na «Maticin» projekt
pravopisa, ne znajuci da pod Samardžijinim nadzorom taj navodni
«treci» pravopis izraduje skupina pristaša tzv. Goldsteinova
pravopisa. Dok su Hrvati spavali, «netko» se potrudio da izgradi
«zid» izmedu predsjednika MH Zidica i kljucnih osoba naravnih
hrvatskih pravopisnih reforma, na celu s akademikom Stjepanom
Babicem. Zid, istina, nije bio tvrd, niti je dijelio te osobe na
nacin da se one medusobno ne bi poštivale, ali je toliko zastirao
pogled, da su Zidic i skupina maticara koji su ga podupirali bili u
potpunoj zabludi o stvarnim Samardžijinim namjerama i na koncu su
zajedno sa Zidicem pristali i na Samardžijinu kandidaturu za
predsjednika Matice.

Maticini neostaljinisti likuju poput trgovaca kada nevještu kupcu
podvale lošu robu i trljaju ruke uvjereni kako ce konacno dobiti
potpunu vlast nad najstarijom hrvatskom kulturnom udrugom, kako ce,
nakon što ce s lakocom «srediti» nekoliko preostalih
nezadovoljnika u Središnjici i u ograncima, osigurati u njoj svoj
doživotni ostanak i kako ce je neprimjetno izruciti svojoj široj
neostaljinistickoj mreži da ona od nje, u skladu s poznatim
Trakošcanskim dogovorom o ukidanju udruga s nacionalnim predznakom,
napravi muzejski eksponat bezopasan za trgovce hrvatskim interesima.
Kako bi se dodatno osigurali, neostaljinisti su pripremili i pricuvnu
kandidaturu za predsjednika Matice: Bogišic je naime naložio svojima
da ga za svaki slucaj i ovaj put kandidiraju.

No, buducnost Matice ipak je toliko važna za Hrvate da ih je
potaknula da se trgnu iz zacaranoga sna. Zidicu se javljaju mnogi
ugledni pojedinci, prijatelji i clanovi Matice, kao i citavi
Maticini ogranci, pozivajuci ga da se ponovno kandidira. Na
internetskim stranicama objavljuju se do tad manje poznati podatci o
Samardžiji koji govore o njegovu denuncijantskome i protuhrvatskome
djelovanju. Zlonamjerno izgraden 'zid' izmedu Zidica i Babiceve
pravopisne skupine postaje providan i Zidicu postaje jasno da mu je
nasljednika podmetnula ona ista skupina koja mu je onemogucivala
djelatnost u Matici, te on, izazvavši opcu konsternaciju i neskriveni
bijes neostaljinista odlucuje da se ponovno kandidira. On istodobno
zahtijeva da se prekine s dosadašnjom praksom isticanja samo jednoga
kandidata za predsjednika, odnosno zahtijeva da se istaknu svi valjano
predloženi, pa neka Skupština odluci komu ce dati povjerenje.

Neostaljinisti bjesne i pokušavaju odgovoriti Zidica od kandidature,
a kad on ostaje pri svojoj odluci, neizravno mu prijete. U panici
nastoje sacuvati svoja cetiri potpredsjednicka mjesta (u stvari tri
potpredsjednicka i jedno tajnicko - Lukicevo) i na sjednici
Glavnoga odbora održanoj u cetvrtak, 18. svibnja 2006. ponovno
imenuju iskljucivo sebe kao kandidate, a pod izgovorom neregularnosti
odbijaju staviti na biracku listu sedam-osam kandidata za
potpredsjednike što su ih predložili ogranci. Ta skupina racuna da
ce kao i do sad biracko mnoštvo, koje nije izviješteno o stvarnim
zbivanjima u Maticinoj Središnjici, dati povjerenje kandidatima što
ih je predložilo Maticino Predsjedništvo, te da ce kandidate koji
se temeljem pojedinacnih prijedloga na sjednici Skupštine budu dodali
na glasacki listic zanemariti kao «sumnjive».

Istina je da Maticino hrvatsko biracko tijelo u vecini nije upoznato
sa zbivanjima u svojoj Središnjici, ali bi ipak moglo na Skupštini
nepredvideno postupiti, pa je potrebno na njega djelovati. Kako je ono
nepovjerljivo prema tisku, treba mu o navodnoj Zidicevoj nepodobnosti
progovoriti novina u koju ono ima povjerenja, odnosno novina koja se
još uvijek pamti po prvome uredniku Dubravku Horvaticu, a danas je
glasilo u kojemu se vrlo neocekivano u nizu pojedinih dobrih priloga
znaju pojaviti provokatori s otvorenim, danas Hrvatskoj izrazito
štetnim, šovinistickim polazištima ili pak s protuhrvatskim
pogledima poput ovog u broju od 19. svibnja 2006., iz cega nije teško
nazrijeti djelatnost nekadašnjih pripadnika jugoslavenskih
obavještajnih zajednica. One, cini se, i inace imaju prikriveni
pristup u sva tzv. desna hrvatska glasila i po nalogu svoje «mreže»
poticu njihov hrvatski radikalizam u onome smjeru kakav je potreban
Hrvatskim neprijateljima. Za tu ulogu 'novine spavaca' izabrano je
dakle Hrvatsko slovo, koje u broju 578. od 19. svibnja 2006. na
stranici 7. pod naslovom «Kandidiranje i protukandidiranje / Ima li
Matica hrvatska buducnosti» objavljuje clanak Josipa Brkica,
nekadašnjega novinara, a danas nakladnika knjiga glavnoga urednika
Hrvatskoga slova Nenada Piskaca. U Brkicevu clanku nisu prozvani oni
koji onemogucuju rad predsjednika Zidica, vec je napadnut - ni više
ni manje - sam predsjednik Matice Zidic i optužen za opstrukciju koju
cine oni koji ga onemogucuju u djelovanju.

U clanku, koji je tiskan istoga dana kad je i održana navedena
sjednica Maticina Glavnoga odbora, za kaoticno i anarhicno stanje u
Matici okrivljuje se predsjednika Zidica. Optužuje ga se da za
svojega mandata nije ucinio ništa da uvede red u poslovanje Matice.
Optužuje ga se da «danas misli jedno - sutra drugo (ali uglavnom o
Matici ne misli)», da je «u ozbiljnome sukobu interesa, pa zato
podržava bezakonje i atrofiju Matice», a posebno je zanimljiva
izjava: «Kako nam, naime, pouzdani izvori iz Matice hrvatske javljaju,
Igor Zidic je navodno na 'poticaj nekih ogranaka' iznenada odlucio
opetovati službeni automobil i dvije tajnice, mjesecni dohodak,
službene ruckove diljem Lijepe naše, publicitet i usputno
reklamiranje Moderne galerije sa cijim postavom suvremeni hrvatski
likovni umjetnici nisu zadovoljni.». Kao vrhunac clankopisac
izražava bojazan da bi Zidic ipak mogao biti kandidiran: «Ako smo
dobro razumijeli cijelu tu pricu o bezakonju, atrofiji, privatnosti i
službenosti, skaska o Matici Hrvatskoj mogla bi završiti s mandatom
neslužbenog kandidata Igora Zidica (u ime naroda u trecoj životnoj
dobi).»

Pažljivomu citatelju u nizu osobnih uvrjeda na racun 'životne
dobi', insinuacija o lošem vodenju Galerije i korištenju ostalih
navodnih pogodnosti predsjednickoga položaja, nije teško uociti
velike slicnosti izmedu svojedobnih Bogišicevih napada na Zidica
zbog navodnoga desnicarenja i ovih u kojima se Zidicu temeljem
podataka dobivenih iz «pouzdanih izvora iz Matice» stavlja na teret
upravo ono što cini Bogišiceva skupina i protiv cega se Zidic
uporno bori.

Vrlo je zanimljiva slicnost svjetonazora i politickih temelja obojice
napadaca na Zidica: Bogišic sa svojim neostaljinistickim
balkanstvom i alergicnošcu prema hrvatskim temama, a Brkic sa
svojom agitpropovskom komunistickom prošlošcu koju je dokazao kao
pomocnik Gorana Babica, glavnoga urednika nekadašnjega opskurnoga
komunistickoga dvotjednika za kulturu Oko, iz kojega su upravo
svojedobno krenuli napadi na dragulj hrvatske kulturne, znanstvene i
povijesne baštine, Hrvatski biografski leksikon, iz pera
«domoljubnoga pisnivca» Hrvatske koja gori, agenta KOS-a Gorana
Babica, i tzv. filozofa Milana Kangrge. Njihov simpatizer Vlaho
Bogišic i danas opstruira nacionalne projekte u Leksikografskom
zavodu (u kojemu radi).

Uz tu slicnost obojici nisu nimalo bliska niti draga zbivanja iz 1971.
u vrijeme Hrvatskoga proljeca. Dakako kad su oni ideološki bliski
neostaljinistickoj struji (Tripalov naziv za komunisticku frakciju u
Hrvatskoj koja je nakon Karadordeva obracunala s Hrvatskim
proljecem) koja je u zbivanjima nakon sloma Hrvatskoga proljeca
progonila i napadala ne samo hrvatske studentske vode i politicke
prvake nego i obicne gradane nacionalne orijentacije. Vidljivo je to
iz Brkiceve recenice iznesene u navedenome clanku: «Naime, Matica
hrvatska, više je partijska nego hrvatska sve dok u 21. stoljecu
živi u magli 1971., i to bez obzira na to je li buduci predsjednik
bio clan Partije, suradnik tajnih službi ili glavni urednik Hrvatskog
tjednika». Vidljivo je i iz Bogišicevih nerijetko izraženih
zahtijeva da se sva ta prošla zbivanja iz 1971. zaborave jer bi
«kopanje» po njima, posebno onima iz pedesetih godina, moglo
naškoditi i mnogima koji se danas pozivlju na 1971. Pri tom dolazi do
izražaja Bogišiceva jeftina zamjena teza kada poistovjecuje 50-te i
70-te godine prošloga stoljeca.

I na koncu treba se zapitati zbog cega je objavljen taj clanak, zbog
cega upravo u Hrvatskome slovu, zbog cega se u clanku napada Zidica
koji je upravo 1971. stradavao, zbog cega se nastoji govor o 1971.
proglasiti «maglom», zbog koje je «Matici zakocen put u 21.
stoljece» i tko od clanka ima koristi.

Odgovori su jednostavni: clanak je objavljen kako bi unio zabunu medu
glasace sklone Zidicu i povecao izglede kandidatu Samardžiji.
Objavljen je upravo u Hrvatskome slovu kako bi tvrdnje iznesene u njemu
imale vecu vjerodostojnost medu Maticinim clanstvom. Proglašavanje
govora o zbivanjima iz 1971. «maglom» potrebno je da se ublaži ili
otkloni prozivanje Samardžije zbog njegova javnoga napada 1972. na
svoga profesora, jednoga od celnika Hrvatskoga proljeca i tadašnjega
predsjednika Matice hrvatske (posljednjega prije zabrane rada Matice)
dr. Ljudevita Jonkea. Clanak pak ide na ruku skupini neostaljinista
koja bi htjela ucvrstiti svoj položaj u Matici i na njezino celo
dovesti svoga istomišljenika.

Na citateljima je Hrvatskoga slova da se izjasne o takvoj zloporabi
svoga lista, na clanovima uredništva je da se izjasne o svome udjelu
u tiskanju spornoga clanka, na glavnome je uredniku da objasni kako se
navedeni napad na celnika Matice hrvatske i poznatoga hrvatskoga
intelektualca uklapa u politiku lista, a na clanstvu Matice je da se
trgne i da uvede red u svoju casnu udrugu. Izborna sjednica skupštine
Matice hrvatske 10. lipnja 2006. u Varaždinu prilika je da se to
ucini.

Dodatak napomena:
Podsjetimo da je i današnja Uprava Hrvatskoga slova na staljinisticki
nacin smijenila velikog hrvatskog književnika Dubravka Horvatica sa
mjesta glavnog urednika toga tjednika. nekoliko godina kasnije, na isti
je nacin, na Mesicev zahtjev smijenjen hrvatski novinar Domagoj
Margetic zbog kritickih tekstova i uredivacke politike koja je
vecini citatelja poznata. Prosudite sami o kakvoj se Upravi i
uredništvu Hrvatskoga slova zapravo radi?!